Utjecaj psihičkog stresa na bolesti kože – psihoneuroimunološki pristup

Kako se zadnje vrijeme dosta govori o utjecaju psihičkog stresa na kožu i kožne bolesti, zanimljiv je uvid u dosadašnje znanstvene spoznaje o tom međuodnosu. Poznato je da psihički stres remeti ravnotežu organizma te ugrožava tjelesnu, duhovnu, socijalnu i psihičku ravnotežu. Tako različiti stresori (fizički, psihološki i društveni vanjski čimbenici) stalno ometaju fiziološku ravnotežu/homeostazu (dinamičku ravnoteža fizioloških procesa) uzrokujući alostazu, koja se zatim obnavlja mehanizmima adaptacije.

Svaki stresni susret osobe je percipiran od njenog središnjeg živčanog sustava (SŽS) koji ga potom prevodi u biološke reakcije, koje uključuju stimulaciju hipotalamusa i aktivaciju hipofize (os hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna, HPA), što aktivira autonomni živčani sustav i otpuštanje neurotransmitera (neuropeptida i hormona), te djeluje na periferne efektorske sustave organizma (npr. imunosni sustav, kardiovaskularni sustav, masno tkivo, mišići, tkivo, koža).

Djelovanje psihičkog stresa na pojedinu osobu prvenstveno ovisi o njezinoj percepciji doživljenog stresa te načinu na kojim procjenjuje stresnu situaciju i odupire joj se, pri čemu na percepciju stresora utječu i genetika, iskustva i ponašanja. Posljedično, organizam na stres može reagirati pozitivnom reakcijom prilagodbe ili negativnom reakcijom koja može biti povezana s bolesti.

Gledajući važnost učinaka stresa za kožne bolesti, rezultati studije su potvrdili povezanost visoke razine psihičkog stresa sa različitim stanjima i bolestima kože kao što su vulgarna psorijaza, atopijski dermatitis, kronična urtikarija, infekcije humanim papiloma virusom (uključujući bradavice i kondilome), gubitak kose i alopecija, svrbež itd. Pritom važnu poveznicu između stresa i bolesti kože čini poremećaj imunosnog odgovora, što uključuje mnoge mehanizme koji ih povezuju. Gledajući kožne bolesti pod utjecajem psihičkog stresa, najviše je spoznaja i istraživanja za atopijski dermatitis i psorijazu. Bolest koja je zadnjih desetljeća nazvana atopijski dermatitis ranije je bila poznata pod nazivom neurodermitis, prvenstveno zbog psiholoških i psihičkih aspekata bolesti.

Prema brojnim studijama, u pacijenata s atopijskim dermatitisom postojanje psihičkog stresa može oslabiti ili otupjeti reaktivnost HPA osi, ali je moguća i pretjerana aktivnost simpatičkog sustava, što može dovesti do pojačanog Th2 limfocitnog odgovora i pogoršanja simptoma (egzacerbacije ove bolesti su povezane s Th2 odgovorom). Takvo oštećenje HPA osi uočava se i u bolesnika s psorijazom, u kojih je nakon izloženosti psihičkom stresu dodatno uočen i porast broja CD3+ T limfocita. Također, grupa autora je u serumu bolesnika s psorijazom utvrdila više razine CRH nego u kontrolnoj zdravoj skupini, kao i povećane razine faktora rasta vaskularnog endotela kod teže slike psorijaze. U psorijatičnim kožnim lezijama je, uz povećane razine CRH, uočena i niža ekspresija CRH-R1 gena, što može uputiti da povećane razine CRH stimuliraju mastocite na oslobađanje više faktora rasta vaskularnog endotela i također rezultiraju smanjenom ekspresijom gena CRH receptora. Slično je i kod manifestacija HPV infekcija, gdje je nekoliko čimbenika važno za perzistiranje ili povlačenje manifestacija, uključujući i psihički stres, čije postojanje može produžiti trajanje i težinu bolesti. Hormoni stresa mogu reaktivirati latentne tumorske viruse, stimulirati ekspresiju virusnog onkogena i inhibirati antivirusne odgovore domaćina. Međutim, ukoliko je osoba pod utjecajem stresa, uočava se smanjenje Th1 limfocitnog imunosnog odgovora i pomak prema Th2 limfocitnom odgovoru, što je nepoželjno jer je regresija/povlačenje manifestacija HPV-a povezana s povećanom aktivnosti Th1 limfocita.

Gledajući objašnjenje za takve poveznice bolesti kože sa stresom, proučavajući podložeći patomehanzam reakcije kože na stres, ključno je da je koža dio imunosnog sustava koja, putem svoje lokalne periferne živčane mreže i svojih stanica imunosnog sustava, prima mnogo različitih signala, razvrstava ih po važnosti i integrira njihove poruke, što u konačnici pruža odgovarajući i koordinirani odgovor. Na taj način koža značajno pridonosi održavanju homeostaze organizma.

Smatra se da je koža periferni neuroendokrini organ čija je lokalna homeostaza regulirana hormonima, neurotransmiterima, neuropeptidima i citokinima izlučenima iz brojnih stanica kože (npr. epidermalni keratinociti, dermalni fibroblasti). Poznato je da se kod izloženosti stresu aktivira HPA os i stvaraju sistemski hormoni stresa poput kortizola, adrenokortikotropnog hormona (ACTH) i CRH koji potiču različite kožne imunosne i upalne odgovore koji utječu na stanice kože/adneksa ili njihove ciljeve djelovanja. Kod stresa, u koži, kao odgovor na kontakt s antigenom/podražajem, aktivirani keratinociti stvaraju i luče različite citokine i kemokine koji reguliraju upalne i imunosne reakcije kože. Osobito je važno da se u kožnim strukturama (keratinocitima i fibroblastima) proizvode isti hormoni stresa kao na nivou organizma i da kožne strukture imaju receptore za hormone stresa.

Stoga, utvrđeno je da postoje sustavni i kožni neuroendokrini čimbenici koji reagiraju na izloženost stresu. Prema dosadašnjim istraživanju autora (prema početnoj tezi Slominskog i suradnika), koža je zaseban odjel neuroendokrinog sustava s autoregulacijskim svojstvima, sastavljen od lokalno stvorenih medijatora s glavnom funkcijom lokalne kontrole i odgovora na štetne učinke. Prema novijim znanstvenim konceptima i pogledima, kožne neuroendokrine tvari potječu dijelom od živčanih vlakana koja inerviraju kožu, a dijelom od stanica kože koje mogu proizvoditi i lučiti humoralne signalne molekule (neurotransmitere, neuropeptide i hormone). Ovi proizvodi signalizacije stanica kože analogni su neurotransmiterima, neuropeptidima i hormonima HPA osi i također su funkcionalno vezani. U složenu reakciju organizma na stresore važni su i različiti neurotransmiteri koji pomažu prijenos signala u CNS i periferni živčani sustav. Pritom postoji razlika u njihovom djelovanja pa neurotransmiteri mogu biti oni koji djeluju ekscitirajući (glutamat) ili inhibitorajući (g-aminomaslačna kiselina i glicin) ili mogu djelovati na oba načina (npr. acetilkolinski i monoaminski neurotransmiteri). Sveukupno gledano, široka mreža čimbenika u koži sudjeluje u reakciji kože na različite čimbenike iz okološa i organizma poput stresa.

Stoga, reakcije kože na stres su složene i uključuju široku mrežu imunosnih stanica u koži, kožnih hormona i kožnih neurotransmitera te njihove brojne međusobne interakcije, što može biti povezano s mnogim kožnim bolestima. Koža je cilj djelovanja ključnih medijatora stresa, ali je i lokalni izvor ovih čimbenika, uključujući vlastite neuroimunološke veze/osi, s posljedičnom pojavom ili egzacerbacijom kožnih bolesti.

Kompleks kožnih reakcija na stres može utjecati na kožne bolesti, uključujući djelovanje na težinu bolesti i učestalost egzacerbacija, s obzirom na učinak lokalno izlučenih kortikosteroida i drugih medijatora koji utječu na integritet kože, upalu i potencijal zacjeljivanja.

Osim toga, studije su pokazale da uvođenje psihološkog ili psihijatrijskog liječenja u obliku lijekova ili psihoterapijskih metoda može imati pozitivne učinke na dermatološke bolesti povezane s negativnim utjecajem stresa.

Područje psihoneuroimunologije omogućuje bolje razumijevanje kožnih bolesti i može pomoći boljem upoznavanju metoda za potencijalno poboljšanje dijagnostičkih i terapijskih pristupa ovim pacijentima. Razumijevanje utjecaja percipiranog stresa na kožu i bioloških promjena tijekom stresa te poznavanje povezanih imunosnih parametara, daje bolju sliku o tome kako stres utječe na bolesti kože.