Stigma psihičkih bolesti: jesmo li ostvarili napredak?

U suvremenom svijetu ljudi sve češće obolijevaju od psihičkih poremećaja. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) navodi depresiju kao četvrti zdravstveni problem u svijetu te je drugi najveći uzrok radno-socijalnog nefunkcioniranja i bolovanja.Vrlo često se radi o mentalnim poteškoćama koje su blažeg intenziteta i koje uspijevamo riješiti samostalno uz adekvatnu socijalnu podršku.  Psihičke tegobe većeg intenziteta koje karakteriziraju pojava psihijatrijske simptomatike uzrokuje individualnu patnju i značajno otežavaju svakodnevno socijalno i radno funkcioniranje.

Stigmatizacija osoba koje boluju od psihičke bolesti je negativno obilježavanje, marginaliziranje, diskreditacija i izbjegavanje osoba upravo zato što imaju psihičku bolest. Postoji u svim aspektima života i dovodi do nepronalaženja profesionalne pomoći, manjka razumijevanja obitelji i prijatelja, manje prilike za posao, obrazovanja ili bilo koje društvene aktivnosti, pa i fizičkog i verbalnog zlostavljanja. Stigmatizacija ima negativne posljedice za oboljelog, za članove njegove obitelji, a  i za psihijatriju kao struku te cijelu zajednicu, pojačava osjećaj izoliranosti i nepovoljno utječe na tijek bolesti. Predrasude prema psihičkim bolestima onemogućavaju dostupnost i adekvatno liječenje na svim razinama zdravstvene zaštite.

Nakon starog vijeka koji je bio povoljno razdoblje za stavove društva prema mentalnim bolestima, u srednjem vijeku, ljudi su mislili da su psihički bolesnici opsjednuti zlim silama, duhovima i slično te su završavali na lomačama, spravama za mučenje i vezivani lancima. Bili su smješteni u dobro osigurane ustanove, ograničenog kretanja, jer su prema općem vjerovanju predstavljali svojevrsnu opasnost za društvo. Ljudi su vjerovali da su tako bili zaštićeni od psihičkih bolesnika.

Od 16. stoljeća situacija se počinje mijenjati. Švicarski liječnik i alkemičar Paracelsus žestoko se protivi nehumanom ponašanju prema psihičkim bolesnicima, a ovaj period se poklapa s početkom Francuske revolucije i borbom naroda za stvaranje nacionalnih država. Početkom 19. stoljeća mentalno oboljeli su se oslobodili okova, doslovno i figurativno, medicinsko osoblje počelo se educirati upoznavanjem opisa kliničkih slika pojedinih duševnih bolesti, osnivaju se prve bolnice i azili za duševne bolesnike te nastaje prva moderna klasifikacija duševnih bolesti (Emil Kraepelin).

Pristup stigmatizaciji osoba oboljelih od psihičkog poremećaja uglavnom se temelji na predrasudama tj. negativnim stavovima, koje su posljedica nedovoljnog znanja. Prema brojnim istraživanjima, kao glavni razlog stigmatizacije duševno oboljelih navodi se nekoliko predrasuda. Okolina doživljava osobe oboljele od psihičkih poremećaja kao opasne, nesposobne za samostalan život, donošenje odluka, nesposobne za zarađivanje, slabiće koji su sami krivi za svoju bolest, slabićima. Često se misli da su lijeni i da je najlakše reći da se dijagnoza koristi kao izgovor„da se “samo trebaju trgnuti i početi rješavati svoje probleme“. Dio neinformiranih pojedinaca smatra da su osobe koje se liječe u psihijatrijskim bolnicama obični simulanti koji traže mirovinu ili žele biti na bolovanju, neradnici i lijenčine.

Negativni stavovi prema oboljelima od duševne bolesti ukazuju na manjak razumijevanja i empatije društva u cjelini prema njima. Mediji često doprinose ovom stavu senzacionalističkim, diskriminatornim natpisima u novinama, portalima, također prikazivanjem filmova gdje se aludira na opasnost psihički oboljelih ili primjenu nehumanog i neetičnog liječenja istih koje su napisali  zdravstveni profesionalci, prije svega psihijatri.

Tradicionalna objašnjenja stigme često uzroke traže u društvenim fenomenima a pritom zanemaruju dublje psihološke mehanizme koji mogu potaknuti ljude na intenzivno emocionalno reagiranje i međusobnu mržnju. Mišljenja sam da postoji složen međusobni odnos između sociostrukturnih i psiholoških čimbenika, a u razumijevanju nam mogu pomoći psihoanalitički koncepti.

Za Melanie Klein, projektivna identifikacija je prototip svih agresivnih objektnih odnosa i ključni obrambeni mehanizam, a njezini sljedbenici poput W. Biona, primjenjuju ga u kontekstu psihoanalize i grupne analize, odnosno društvenih fenomena kao što su rasizam, mržnja i diskriminacija. Naime u paranoidno-shizoidnoj poziciji dolazi do cijepanja na dobre i loše objekte, pri čemu se dobri objekti introjiciraju, a loši eksternaliziraju i projiciraju na nekoga ili nešto drugo. U depresivnoj poziciji dobar i loš objekt više nisu razdvojeni,a pojedinac nastoji popraviti štetu, izvršiti reparaciju, bilo da je ona stvarno počinjena ili da postoji samo u fantaziji. Masivne projektivne identifikacije u grupnoj dinamici mogu dovesti do fenomena “žrtvenog jarca”, koji  označava da pojedinac ili podgrupa kojima se nepravedno pripisuje krivnja, frustracija i odgovornost za probleme, neuspjehe ili sukobe, preuzima projekcije u svrhu očuvanja grupne kohezije.

Za suzbijanje i prevenciju stigmatizacije potrebna je edukacija i to na svim razinama društva budući da stigma nije samo problem oboljele osobe, nego i društveni problem pa ju je potrebno provoditi na svim društvenim razinama kao što su: građani, mediji, struka, obitelj i pacijenti. Cilj edukacije je povećanje znanja građana tako da im se pruže točne informacije o psihičkim poremećajima i životu oboljelih. Razumljiva je nelagoda društva u vezi dubljeg uvida u nesvjesno, a upravo psihoedukacija daje potrebne informacije o samoj bolesti, uzrocima, simptomima i liječenju te ima za cilj vraćanje dostojanstva oboljelima i poboljšanje kvalitete njihovih života.