Sarkopenija i važnost enteralno nutritivne potpore

Sarkopenija se danas sve češće spominje kao važan klinički problem koji smanjuje kvalitetu života, smanjuje fizičku pokretljivost, doprinosi razvoju morbiditeta, a smatra se i prediktorom mortaliteta, stoga je potrebno veću važnost posvetiti prepoznavanju i dijagnosticiraju toga sindroma. Taj fiziološki proces starenja određuje progresivni gubitak mišićne mase i redukcija mišićne snage, a sama definicija sarkopenije nije uniformna i predložilo ju je nekoliko europskih društava. Europska radna skupina o sarkopeniji u starijih osoba (EWGSOP) sarkopeniju definira gubitkom skeletne mišićne mase i funkcije, odnosno gubitkom mišićne snage i učinkovitosti.

Dijeli je u nekoliko stupnjeva ovisno o mišićnoj masi, snazi i funkcionalnosti, a to su presarkopenija, sarkopenija i teška sarkopenija.

Presarkopenija podrazumijeva samo gubitak mišićne mase koji u kliničkoj praksi dovodi češće do infektivnih zbivanja, produljuje hospitalizaciju, produljuje vrijeme na mehaničkoj ventilaciji, povećava incidenciju ponovnog prijema u bolnicu, stoga prepoznavanjem problema u toj fazi možemo prevenirati čitav niz neželjenih događaja.

Sarkopenija uz gubitak mišićne masne podrazumijeva gubitak snage ili funkcionalnosti, dok teška sarkopenija podrazumijeva oba entiteta.

Prevalencija sarkopenije u općoj populaciji raste sa životnom dobi tako da za one u dobi između 60 i 70 godina iznosi od 5 do 13 %, dok se kod onih stariji od 80 godina kreće od 11 do 50 %.

Razlikujemo primarnu i sekundarnu sarkopeniju.

Primarna sarkopenija povezana je isključivo s procesom starenja, dok razvoju sekundarne sarkopenije najčešće doprinose pridruženi komorbiditeti.

Mehanizam nastanka je multifaktorijalan i nije u potpunosti razjašnjen. Svoj doprinos u razvoju tog fenomena imaju smanjena pokretljivost, smanjen unos nutrijenata, upalni procesi u organizmu, kronične bolesti, smanjenje neuromuskularnih veza, hormonske promjene, poremećaji mitohondrija. Dobro definirani rizični faktori su dob, spol i stupanj fizičke aktivnosti. Promjene hormonskog statusa koje pratimo tijekom starenja, primarno smanjenje anaboličkih hormona, dovode do atrofije mišićnih vlakana i povećanja masnog tkiva, no proces je individualan i ne zahvaća jednakom mjerom svu populaciju. Započinje u ranoj odrasloj dobi uzrokujući smanjenje mišićne mase za oko 1 % godišnje do dobi od 65 godina kada rapidno akcelerira. Kronična, ali i akutna oboljenja koja su češća u starijoj životnoj dobi potiču anoreksiju, vrlo često pojedinca vežu uz krevet budući da uzrokuju malaksalost i pojačan umor, uzrokuju upalne procese u organizmu. Sva tri stanja i anoreksija, i smanjena pokretljivost i upala dovode do gubitka mišićne mase odnosno mišićnih vlaka koja se najčešće zamjenjuju masnim stanicama.

Sa starenjem se zbog brojnih fizioloških procesa i psihosocijalnih promjena smanjuju nutritivne potrebe, ali i nutritivni unos. Starije osobe jedu sporije, obroci su im manji, smanjenog su apetita, manje osjećaju glad. Patofiziološku osnovu vežemo uz gubitak oštrine okusa, njuha, vida, ali i vrlo često uz loše, krnje zubalo, promjenu motiliteta probavne cijevi. Razvoj funkcionalne nesposobnosti čini hranu teže dostupom odnosno dovodi do poteškoća s pripremom obroka. Veliki utjecaj na apetit ima i socijalna komponenta odnosno činjenica da stariji ljudi najčešće jedu sami. Demencija i depresija koje su česte u starijoj životnoj dobi također doprinose smanjenom nutritivnom unosu.

Dijagnoza sarkopenije, a s obzirom na definirane kriterije, određuje se mjerenjem mišićne mase najčešće MSCT (određivanje mase skelete muskulatore u visini L3 kralješka), no jednako valjanim smatra se i određivanje sastava tijela metodom bioelektričke impendacije ili primjena denzitometrije, dok se mišićna snaga i funkcionalnost najčešće definiraju snagom stiska, odnosno smanjenom brzinom prelaska određene hodne pruge.

Učestalost neadekvatnog nutritivnog unosa u dobi starijoj od 65 godina u posljednjih nekoliko godina raste, a smanjen energetsko-proteinski unos dovodi do malnutricije uz koju sarkopenija koegzistira. Stoga se velika važnost u prevenciji i liječenju sarkopenije pridodaje nutritivnoj potpori starijih osoba koja prije svega mora biti uravnotežena, a osim adekvatnog energetskog unosa moramo voditi računa o zadovoljavanju proteinskih potreba, o suplementaciji vitamina, o unosu antioksidansa kao i dugolančanih masnih kiselina. Dnevni unos proteina za osobe starije životne dobi trebao bi prema preporukama Europskog društva za prehranu biti između 1 i 1,5 g/kg tjelesne težine na dan sukladno rezultatima brojnih studija koji govore u prilog tome da navedena količina proteina dnevno smanjuje gubitak mišićne mase. Također postoje brojni epidemiološki i klinički dokazi koji dovode u vezu vitamin D i mišićnu snagu i funkciju, a rezultati brojnih opservacijskih studija upućuju i na to da povećanu mobilnost i fizičku snagu imaju osobe s boljim antioksidansnim statusom i one koje primjenjuju omega 3 nezasićenu masnu kiselinu budući da ona poboljšava sintezu proteina i umanjuje upalni odgovor. Kako je vrlo često kod starijih osoba energetsko-proteinski unos hranom, iz raznih ranije spomenutih razloga, neadekvatan, u terapiju je nužno uvesti enteralnu nutritivnu potporu. Vrijednost enteralne nutritivne potpore je u poboljšanju nutritivnog statusa koji je vezan uz održavanje i poboljšanje suhe mase tijela posebno mišićne mase, a sve s ciljem poboljšanja funkcije i kvalitete života. Enteralni pripravci koji svojim sastavom odgovaraju osobama sa sarkopenijom, osobama koje su u teškoj proteinsko-energetskoj malnutriciji su upravo oni s visokim udjelom proteina koji su oplemenjeni minerealnim tvarima, vitaminima, posebno vitaminom D, koji u svojem sastavu imaju beta-hidroks-beta-metilenbutirat koji regulira sintezu i razgradnju proteina.