Rak dojke i trudnoća

Napredak u dijagnostici i liječenju raka dojke doveo je do boljih ishoda za bolesnice. Rano otkrivanje putem probira, poput mamografskih pregleda i genetskog testiranja, omogućilo je prepoznavanje raka u ranijim fazama bolesti, kada ih je lakše liječiti. Napredak u liječenju, uključujući ciljanu terapiju, imunoterapiju te multigensko profiliranje tumora pridonio je povećanim stopama preživljenja i poboljšanoj kvaliteti života osoba koje su preživjele rak dojke. Uz dostupnost učinkovitijih tretmana, mnoge žene s dijagnosticiranim rakom dojke žive duže i uživaju u boljoj kvaliteti života nakon završetka aktivnog onkološkog liječenja.

Nažalost, posljednjih godina prati se porast incidencije raka dojke među mlađim ženama. Razlozi za ovaj porast su složeni i mogu uključivati ​​kombinaciju više čimbenika, uključujući promjene načina života, izloženost različitim rizičnim okolišnim čimbenicima, hormonalne utjecaje i genetsku predispoziciju.

S obzirom da je liječenje ranog raka dojke sve uspješnije te da se značajno podigao prosjek dobi prve trudnoće, sve važnije postaje pitanje očuvanja plodnosti kod žena koje obole od raka dojke, a moraju proći onkološko liječenje. Postoji niz bolesnica koje do postavljanja dijagnoze nemaju djece ili čak nisu o djeci ni razmišljale. Više od polovice bolesnica u reproduktivnoj dobi kod postavljanja dijagnoze raka dojke želi imati djecu, no njih tek oko 10% ostvari trudnoću i rodi dijete. Razlozi tomu su razni: štetni utjecaj specifičnog onkološkog liječenja (kemoterapija, dugotrajna hormonska terapija, radioterapija) na plodnost žene, dob prilikom postavljanja dijagnoze, nedostupnost metoda koje čuvaju plodnost, nepostojanje partnera. Valja naglasiti i da je postotak porođaja u odnosu na bolesnice s drugim onkološkim bolestima najniži, a navedeno je najvjerojatnije uzrokovano strahom da bi trudnoća i porođaj mogli negativno utjecati na ishod i tijek bolesti. Istraživanja su pokazala da žene koje dobiju stručne savjete o gubitku reproduktivne sposobnosti i očuvanju plodnosti imaju manji osjećaj žaljenja i veću kvalitetu života nakon liječenja raka.

Usprkos važnosti očuvanja plodnosti i savjetovanja o očuvanju plodnosti, nažalost, nisu sve bolesnice svjesne mogućnosti očuvanja plodnosti, niti imaju pristup specijaliziranoj skrbi. Podizanje svijesti među pružateljima zdravstvenih usluga i među bolesnicama ključno je kako bi se osiguralo pokretanje ovih razgovora i stavljanje na raspolaganje odgovarajućih resursa.

Lambertini i suradnici ispitivali su stavove liječnika o sigurnosti trudnoće kod žena koje su preživjele rak dojke. Istraživanje su proveli među liječnicima koji su sudjelovali na dva velika međunarodna simpozija. Cilj studije bio je ispitati kako liječnici na međunarodnim konferencijama o raku dojke percipiraju i pristupaju očuvanju plodnosti, trudnoći tijekom ili nakon liječenja raka dojke, posebno se fokusirajući na bolesnice s BRCA mutacijama.

Studija je otkrila neke razlike u preporukama i percepcijama kada se uspoređuju odgovori koji se odnose na bolesnice s BRCA mutacijama s onima koji se odnose na cjelokupnu populaciju raka dojke. Krioprezervacija tkiva jajnika i primjena GnRH-a rjeđe su predloženi bolesnicama s BRCA mutacijama u usporedbi s ukupnom populacijom raka dojke. Neki su liječnici pokazali rezerviranost oko sigurnosti stimulacije jajnika kod bolesnica s rakom dojke s BRCA mutacijom. Nadalje, značajan udio liječnika smatra da bi trudnoća mogla povećati rizik od recidiva raka dojke, kako kod bolesnica s BRCA mutacijama, tako i kod ukupne populacije raka dojke. Značajan postotak liječnika bio je skeptičan u pogledu sigurnosti krioprezervirane transplantacije tkiva jajnika kod bolesnica s BRCA mutacijama, a taj je skepticizam bio još veći kada se uzme u obzir ukupna populacija raka dojke.

Navedeno ukazuje na činjenicu da postoje brojna pogrešna shvaćanja o čuvanju plodnosti i problemima povezanih s trudnoćom kod bolesnica s rakom dojke, čak i među liječnicima koji su izravno uključeni u liječenje raka dojke.

Meta analiza Lambertinija i suradnika iz 2021. istraživala je utjecaj trudnoće nakon raka dojke na reproduktivne ishode i sigurnost majke. Analizirano je ukupno 39 studija, a u analizi je sudjelovalo 112 840 bolesnica s rakom dojke od kojih je 7505 zatrudnjelo nakon dijagnoze.

Cilj studije bio je pružiti ažurirane dokaze o vjerojatnosti trudnoće nakon raka dojke, utjecaju raka dojke na reproduktivne ishode i sigurnosti trudnoće za osobe koje su preživjele rak dojke. Ova analiza istraživala je čimbenike kao što su vjerojatnost trudnoće, reproduktivni ishodi (npr. carski rez, niska porođajna težina, prijevremeni porod), sigurnost majke, preživljenje bez bolesti i ukupno preživljenje. Rezultati su pokazali da je za osobe koje su preživjele rak dojke manja vjerojatnost da će zatrudnjeti u budućnosti, u usporedbi sa ženama u općoj populaciji.

Nadalje, žene koje su preživjele rak dojke, a koje su zatrudnjele nakon dijagnoze imale su veći rizik od carskog reza, niske porođajne težine djeteta te prijevremenog poroda u usporedbi s općom populacijom. Ti rizici bili su posebno povišeni kod preživjelih kod koji je prethodno provedena kemoterapija.

Nije bilo značajno povećanog rizika od kongenitalnih abnormalnosti ili drugih reproduktivnih komplikacija uočenih kod preživjelih od raka dojke koje su zatrudnjele nakon dijagnoze. Žene koje su bolovale od raka dojke, a koje su zatrudnjele nakon dijagnoze, imale su bolje preživljenje bez bolesti i ukupno preživljenje u usporedbi s preživjelim bez naknadnih trudnoća.

Odgovor na to pitanje dala nam je studija POSITIVE, autora Ann H. Partridge i suradnika. Cilj studije bio je utvrditi povećava li privremeni prekid adjuvantne endokrine terapije, s ciljem pokušaja ostvarivanja trudnoće, rizik od recidiva raka dojke kod mladih žena s ranim rakom dojke pozitivnim na hormonske receptore.

U ispitivanje je bilo uključeno 516 žena u dobi do 42 godine kojima je dijagnosticiran rak dojke s pozitivnim hormonskim receptorima stadija I, II ili III. Sve sudionice željele su zatrudnjeti, a primarni cilj bio je pojava događaja vezanih uz rak dojke, koji su uključivali lokalni, regionalni ili udaljeni recidiv invazivnog raka dojke ili novi kontralateralni invazivni rak dojke.

Ovo je bilo istraživanje s jednom grupom, gdje su sudionice privremeno prekinule svoju endokrinu terapiju kako bi pokušale zatrudnjeti, a bolesnice su praćene kako bi se pratila pojava događaja vezanih uz rak dojke. Za usporedbu je korištena vanjska kontrolna skupina, koja se sastojala od žena koje su zadovoljile uključne kriterije za ispitivanje, ali nisu prekinule svoju endokrinu terapiju.

Od 497 žena praćenih radi utvrđivanja statusa trudnoće, 74,0% imalo je barem jednu trudnoću, a 63,8% imalo je barem jedan živorođeni porod. Rođeno je ukupno 365 djece. Trogodišnja incidencija neželjenih događaja vezanih uz rak dojke bila je 8,9% u skupini s prekidom liječenja i 9,2% u kontrolnoj kohorti. Promatrani broj slučajeva raka dojke nije premašio unaprijed određeni sigurnosni prag.

U konačnici, odluka o trudnoći nakon liječenja raka dojke je složena i treba je donijeti u dogovoru s multidisciplinarnim zdravstvenim timom, uključujući onkologe, reproduktivne stručnjake i stručnjake za mentalno zdravlje. Cilj je uravnotežiti želju za trudnoćom s mogućim zdravstvenim rizicima i donijeti što informiraniju odluku.