Psihodermatologija – veza kože i uma

Psihodermatologija je relativno nova grana medicine koja objedinjuje dermatovenerologiju, psihijatriju i kliničku psihologiju te proučava utjecaj psiholoških faktora na početak, tijek i liječenje bolesti kože. Povezanost uma i kože poznata je od davnina. Udruženost kroničnih bolesti kože poput, psorijaze, atopijskog dermatitisa, akne i drugih, s psihijatrijskim komorbiditetima s jedne strane te pogoršanja bolesti kože vezana uz psihološke čimbenike s druge strane, dokumentirana je u brojnim studijama. Poznato je da kronične recidivirajuće bolesti kože imaju veliki utjecaj na kvalitetu života oboljele osobe i cijele obitelji. Koža je organ najpristupačniji pogledima okoline. Bolesti kože se obično ne mogu sakriti i imaju utjecaj na odnos bolesnika s drugim ljudima te im je često posljedica povlačenje u sebe, smanjenje samopouzdanja i društvena izoliranost. S druge strane, neke od bolesti kože često se aktiviraju i pogoršavaju u stresnim životnim razdobljima. Dakle, stres je jedan od uzroka bolesti kože, a s druge strane sama bolest kože je stresna što dovodi do zatvorenog kruga u liječenju kroničnih bolesti kože iz kojega je nekada teško naći izlaz. Upravo naglasak na promatranju osobe kao cjeline, interakcije biološkog, psihološkog, socijalnog i duhovog, razumijevanja konteksta u kojem bolesnik živi i u kojima se bolest javlja, temelj je uspješnog liječenja.

U toj skupini su kronične bolesti kože koje mogu biti izazvane ili pogoršane stresom poput primjerice, psorijaze, atopijskog dermatitisa, seborejičnog dermatitisa, alopecije areate, urtikarije, vitiliga i drugih. Razlog nastanka tih bolesti je kompleksan i često nedovoljno razjašnjen. Bolesti su uzrokovane nasljednom predispozicijom i djelovanjem okolišnih čimbenika. Jedan od čimbenika koji utječe na nastanak odnosno pogoršanja bolesti jest stres, odnosno odgovor organizma na stres.

To je najveća skupina psihodermatoloških bolesti. Naime, većina kroničnih bolesti kože ima značajan utjecaj na mentalno zdravlje, razvoj anksioznosti i depresivnih raspoloženja. Najčešće se radi o bolestima koje se nalaze na dijelovima tijela izloženim pogledima drugih ljudi. No također subjektivni simptomi poput svrbeža imaju veliki utjecaj na san s posljedičnim kroničnim umorom, slabom koncentracijom i promjenama raspoloženja.

U toj skupini su bolesti gdje pacijenti obično negiraju psihijatrijski poremećaj, usmjereni su na problem kože i traže pomoć dermatovenerologa. To su bolesti kod kojih bolesnik sam uzrokuje promjene na koži poput čupkanja kose (trihotilomanija) ili kopkanja kože (dermatotilomanija). Tu se ubrajaju poremećaji poput tjelesnog dismorfnog poremećaja i deluzije parazite.

U tu skupinu psihodermatoloških bolesti se mogu ubrojiti neželjene reakcije tijekom različite dermatovenerološke ili psihijatrijske terapije. Primjerice, uz sistemsku terapiju kortikosteroidima moguć je razvoj anksioznog poremećaja, depresije, uz peroralnu terapiju izotretinoinom moguće su promjene raspoloženja. Antidepresivi mogu uzrokovati osipe i slično.

• U pristupu osobi s dermatovenerološkim problemom, prvo je potrebno postaviti ispravnu dijagnozu i liječiti problem kože. Terapiju je potrebno prilagoditi svakom bolesniku individualno, njegovom načinu življenja, poslovnim i obiteljskim obavezama. Pitati bolesnika: „Što biste vi željeli vezano uz liječenje?“, „Što je vama važno vezano uz bolest i terapiju?“, „Što ste sve do sada radili da si pomognete?“. Bolesnika je važno uključiti u izbor terapije i donošenje odluke o liječenju.
• Pitati bolesnika kako bolest utječe na svakodnevni život, na raspoloženje, san, posao, odnose s drugim ljudima. Pitanja usmjeravati na misli, emocije i ponašanja. Na taj način dobiti uvid kako se osoba nosi s bolesti i koliki je utjecaj bolesti na svakodnevni život.
• Edukacija i savjetovanje. Razumljivim jezikom oboljelom je potrebno objasniti prirodu bolesti, razloge nastanka bolesti, potrebnu obradu, terapiju i utjecaj bolesti na kvalitetu života same osobe i njegove obitelji. Savjetovanje uključuje razgovor s oboljelim, uz usmene i pisane upute. Za neke od kroničnih dermatoloških bolesti, poput atopijskog dermatitisa osmišljeni su strukturirani edukacijski programi za oboljele i članove obitelji vođeni timom stručnjaka (dermatologa, posebno educirane dermatološke medicinske sestre, psihologa i nutricionista) pod nazivom „Škola atopije“. Osim što članovi obitelji i oboljeli na taj način dobivaju potrebna znanja i vještine da se bolje nose s bolesti, pokazujemo im da u svome problemu nisu sami i da ih razumijemo.
• U većine dermatoloveneroloških pacijenata do sada opisane intervencije dovest će do uspjeha u terapiji. No u dijela pacijenata kod kojih bolest ima veliki utjecaj na kvalitetu života i mentalno zdravlje odnosno bolest se jasno pogoršava u stresu, predložit će se daljnje liječenje prema potrebama i željama bolesnika. Dodatna terapija uključuje psihoterapiju, a u nekim slučajevima i farmakoterapiju.
• Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) vrlo je često korištena terapija u psihodermatologiji. KBT kombinira dva pristupa – kognitivni, koji se bavi načinom na koji ljudi razmišljaju i bihevioralni, koji objašnjava ponašanje. Polazište KBT-a je da naše misli u određenoj situaciji (vlastita percepcija situacije) utječu na naše osjećaje i ponašanje. Sve više se koriste i terapije trećeg vala KBT-a poput Mindfulnessa, Terapije usmjerene na suosjećanje i Terapije prihvaćanja.
• U liječenje osoba s primarno psihijatrijskim poremećajima s manifestacijom na koži važno je uključiti psihijatra te se uz različite oblike psihoterapije često koristi i farmakoterapija. Pacijentu naglasiti da će multidisciplinarni pristup odnosno kombinacija dermatološke i psihijatrijske terapije dovesti do najboljih učinaka u liječenju bolesti.

U zaključku je još jednom važno naglasiti značaj cjelovitog pristupa u liječenju bolesti kože. Psihodermatologija nas uči kako prepoznati utjecaj psihosocijalnog zdravlja na zdravlje kože i kako djelovati na psihosocijalne čimbenike u liječenju bolesti kože