Ovisnosti – rak modernog društva

Što je to u ljudskome umu što ga prisiljava da ide protiv sebe? UGODA

Što je to što po svaku cijenu nastoji doživjeti ugodu? ŽUDNJA

Od žudnje do ugode ključni je korektivni faktor za očuvanje ravnoteže KONTROLA.

Očuvana ravnoteža organizma (homeostaza) znači zdravlje; narušena homeostaza vodi u bolest. Princip je isti kod razvoja bilo koje bolesti; različiti su samo rizični faktori koji utječu na razvoj bolesti. Za razliku od većine tjelesnih i psihičkih bolesti za čiji je razvoj potrebna sprega genetske predispozicije i okolinskih čimbenika, kod razvoja bolesti ovisnosti dodatno značajna je i ličnost (osobnost), odnosno neke njezine karakteristike.

MOZAK kao biološka datost prati biološke zakonitosti, dok UM (volja, svijest) može i ne mora kontrolirati organ mozak. Na biološkoj razini razvoj bolesti ovisnosti svodi se na aktivaciju nucleusa Accumbensa koja proizvodi osjećaj ugode; jednom aktiviran taj biološki put više se nikad ne može vratiti na početnu poziciju; kasnije kontrola ima ključnu ulogu za održavanje ravnoteže i kao zaštitni faktor za razvoj bolesti ovisnosti. Psihološka komponenta svodi se na ravnotežu između psihičkog opterećenja i otpornosti (rezilijencije).

Ako kod osobe imamo nerazmjer biološke i psihološke dobi, što je čest slučaj u današnjem vremenu, imamo psihički nedovoljno zrelu osobu (emocionalno nestabilnu) koja se teško nosi sa zahtjevima (obvezama, odgovornostima) realnog života i često nastoji pobjeći iz realnosti u ugodu uz pomoć sredstava ovisnosti i/ili ponašajnih ovisnosti. To nesuočavanje sa zahtjevima realnog života zbog nedovoljne kompetentnosti suočavanja s istim, je bijeg od realnosti i od samoga sebe, te potraga za srećom u iluziji. Sociokulturna komponenta u razvoju ovisnosti je značajna; okolišni faktori mogu biti rizični ili zaštitni.

Ni jedan model razvoja ovisnosti (medicinski; psihodinamsko/psihoterapijski; sociokulturni; socijalno učenje) sam po sebi ne objašnjava dovoljno razvoj bolesti ovisnosti, već se njihove komponente preklapaju. Međunarodni klasifikacijski sustavi pomažu u dijagnosticiranju ovisnosti. Što se tiče liječenja bolesti ovisnosti, česta je nejasnoća oko izlječenja ili zalječenja ovisnosti, a temeljena na osnovnoj definiciji ovisnosti da je to kronična, recidivirajuća bolest. Danas se najčešće govori u terminima oporavka ovisnika uz održavanje potpune ili djelomične apstinencije.

Promjene u društvu i razvoj društva determiniraju i promjene psihopatologije. U modernom društvu pojedinaca s narcističkim tendencijama, okrenutima sebi i osobnim interesima gdje materijalizam nadvladava duhovne vrijednosti, otvara se prostor za nezadovoljstvo i vječitu potragu za srećom kod nedovoljno psihički zrelih jedinki koje determiniraju krnji začetak psihičkog razvoja i svojim potomcima. Osjećaj praznine i nedostatka, te osjećaj neprihvaćenosti u društvu ostavljaju prostor za integraciju sredstva ovisnosti i/ili ovisničkog ponašanja kao put ka sreći.

Ako se kroz preventivne programe nije uspjelo spriječiti razvoj ovisnosti; nakon integrativnog liječenja, u oporavku ovisnika ključnu ulogu imaju motivacija i support okoline (kroz različite modalitete), kao i poticaj osobe na daljnji osobni rast i razvoj te poticaj na alternative kroz razvoj zdravih životnih stilova.

Zaključno, različite vrste ovisnosti i ovisnička ponašanja prožimaju čitav moderan način života i suvremeno društvo, s obzirom na to da su one njegov dio, utkani u njegovu srž. Mogu se promatrati kao anomalija sustava, identično kao kancerogeni rast i razvoj zdravih stanica zbog mutacije gena pod utjecajem raznih rizičnih čimbenika. To je kao hod po žici gdje svaki i mali krivi korak može voditi u provaliju i gubitak kontrole i homeostaze te prelazak iz prihvatljivog u razvoj ovisnosti. Zato je osnovni zadatak zdravstvene struke poticati razvoj rezilijentnosti pojedinca kroz osobni rast i razvoj i izbjegavanje rizičnih faktora kroz preventivne programe i informiranje i edukaciju javnosti.