Opsesivno-kompulzivni poremećaj

Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP) je mentalni poremećaj kojeg karakterizira prisutnost opsesivnih misli i/ili kompulzivnih radnji pri čemu bolesnik shvaća njihovu iracionalnost [1]. Te radnje i misli su ponavljajuće i uzrokuju anksioznost, nelagodu ili značajno ometaju svakodnevni život pacijenata te ih oni doživljavaju kao nametnute. Ove misli ili impulsi često su neprikladni, neugodni ili suprotni osobnim vrijednostima pojedinca. Osobe s OKP-om obično osjećaju potrebu da izvrše određene radnje (kompulzije) ili rituale kao odgovor na opsesivnu misao ili kako bi se osjećale bolje ili spriječile neki negativni događaj. Međutim, te kompulzije su često iracionalne i nisu povezane s realnim opasnostima. Ova ponašanja mogu biti u formi rituala, kao što su pranje ruku, provjeravanje ili prebrojavanje, a mogu biti i mentalni rituali poput ponavljanja određenih riječi u mislima.

DSM-5 u skupinu „Opsesivno-kompulzivnih i srodni poremećaji“ uključuje dizmorfofobiju, poremećaj skupljanja, trihotilomaniju i poremećaj grebanja kože [2]:

• Dizmorfofobija (Poremećaj tjelesne dismorfije): Ovaj poremećaj karakterizira opsesivna preokupacija percepcijom vlastitog izgleda, pri čemu pojedinac percipira ili interpretira svoj izgled kao manjkav ili neprivlačan, iako stvarna odstupanja od norme često nisu prisutna ili su minimalna. Osoba može biti preokupirana imaginarnim manjkavostima na licu ili tijelu i može pokazivati kompulzivno ponašanje poput provođenja puno vremena pred ogledalom ili traženja kozmetičkih zahvata.
• Poremećaj skupljanja ( Hoarding disorder): Ovaj poremećaj obilježen je trajnom poteškoćom u odlučivanju što zadržati, što odbaciti ili kako organizirati akumulirane stvari, što rezultira nakupljanjem velike količine predmeta koji su često beskorisni ili imaju malu vrijednost. Osoba s poremećajem skupljanja često doživljava emocionalnu povezanost s predmetima i osjećaj anksioznosti ili nelagode pri razmišljanju o bacanju ili rastavljanju svoje zbirke.
• Trihotilomanija (Poremećaj čupanja kose): Ovaj poremećaj uključuje ponavljajuće, neproduktivne impulse za čupanje vlastite kose, što može rezultirati gubitkom kose na određenim dijelovima tijela. Osobe s trihotilomanijom mogu doživljavati olakšanje ili zadovoljstvo čupanjem kose, ali često se suočavaju s osjećajem krivnje ili srama nakon što to učine.
• Poremećaj grebanja kože (Poremećaj češanja): Ovaj poremećaj karakterizira ponavljajuće ponašanje grebanja ili trljanja kože koje rezultira stvaranjem lezija ili ozljeda na koži. Osoba s poremećajem grebanja kože može osjećati olakšanje tijekom grebanja, ali često doživljava sram ili krivnju zbog stvaranja lezija.

Prevalencija OKPa varira ovisno o mnogim čimbenicima, uključujući populaciju koja se proučava, metodologiju istraživanja i kriterije dijagnoze. Procjenjuje se da je jednogodišnja prevalencija (prosječna stopa pojavnosti OKP-a tijekom jedne godine u određenoj populaciji) OKP-a otprilike 1-3% populacije dok se cjeloživotna prevalencija OKP-a kreće se između 2% i 3% populacije [1][3][4]. Obično se javlja oko 20. godine života, može početi i u djetinjstvu, a često se pojavljuje nakon stresnih događaja [1]. Podjednake je spolne zastupljenosti, ali se kod muškaraca javlja ranije (s prisilama provjeravanja), a kod žena kasnije (s prisilama čišćenja) [1].

Etiologija opsesivno-kompulzivnog poremećaja (OKP) kompleksna je i uključuje interakciju genetskih, neurobioloških, psiholoških i okolišnih faktora. Studije pokazuju da postoji genetska predispozicija za OKP prema većoj pojavnosti kod bliskih rođaka i jednojajčanih blizanaca. Istraživanja su također identificirala niz gena koji mogu biti povezani s OKP-om, uključujući gene koji reguliraju neurotransmitere poput serotonina. Promjene u neurokemijskom sustavu mozga, posebno u serotoninergičkom sustavu, smatraju se važnim u etiologiji OKP-a jer neravnoteža neurotransmitera poput serotonina može utjecati na regulaciju raspoloženja, anksioznosti i impulzivnosti, što može pridonijeti razvoju OKP-a. Psihoanalitička objašnjenja OKP-a izjednačuju OKP s opsesivno kompulzivnom neurozom u kojoj se događa regresija na analnu fazu razvitka. Iracionalna vjerovanja, osobito o kontroli i perfekcionizmu, mogu doprinijeti razvoju i održavanju poremećaja. Osobe s OKP-om često imaju pretjerane brige o određenim mislima ili situacijama te razvijaju kompulzije kao način da se nose s tim brigama. Postoje i mišljenja kako strogi i autoritativni roditelji onemogućuju razvitak osjećaja sposobnosti u djece koja onda razvijaju kompleks manje vrijednosti, a prisilnim se fenomenom koriste kako bi se osjećala sposobnima [1]. Studije neuroimaginga otkrivaju promjene u određenim područjima mozga kod osoba s OKP-om, uključujući bazalne ganglije, frontalni korteks i limbni sustav. Ove promjene mogu biti povezane s neurobiološkim podlogama poremećaja. Povećani metabolizam u nucleus caudatusu u bolesnika sa OKP-om smanjuje se nakon primjene serotoninergičkih antidepresiva i kognitivno- bihevioralne terapije [1].

Glavni simptomi OKP-a su prisilne misli (opsesije) i prisilne radnje (kompulzije). Prisilni fenomeni, ako ih pacijent izbjegava ili odgađa, pojačavaju anksioznost, napetost i uznemirenost te dovode do poteškoća u svakodnevnom životu, katkada do te mjere da osoba prekida kontakte s okolinom i povlači se u sebe. Opsesije i kompulzije se javljaju istodobno ili odvojeno s time da cca 80% bolesnika ima oba simptoma istodobno. Osnovni tipovi OKP-a obuhvaćaju prisile vezano uz [1]: (a) onečišćenje koji vodi k izbjegavanju „prljavih“ predmeta ili kompulzivnom pranju i čišćenju; (b) sumnju ili zaboravljanje pri kojem se javlja kompulzija stalnog provjeravanja; (c) izolirane opsesivne misli opscenog ili agresivnog karaktera koje obično nisu praćene kompulzijama; (d) simetriju, ravnotežu, preciznost, perfekcionizam, savršenstvo koje vode k tome da osoba ponavlja radnje dok nije u potpunosti zadovoljna izvedbom npr. slaže predmete po točno određenom rasporedu i sl.

Prema težini kliničke slike razlikujemo:

• Blagi OKP koji je karakteriziran prisutnošću opsesija i kompulzija koje su prisutne, ali možda nisu toliko intenzivne ili ometajuće. Simptomi mogu biti podnošljivi i ne ometaju značajno svakodnevno funkcioniranje osobe. Bolesnik dobro reagira na liječenje (lijekovi ili psihoterapija)
• Umjereni OKP koji je karakteriziran prisutnošću opsesija i kompulzija koje su izraženije i moguće su veće teškoće u upravljanju simptomima. Simptomi su dovoljno intenzivni da uzrokuju smetnje u radnom, socijalnom, emocionalnom i obiteljskom funkcioniranju. Nužna je kombinirana primjena racionalne farmakoterapije i psihoterapije
• Teški OKP koji je karakteriziran izraženim i ometajućim simptomima opsesija i kompulzija koje utječu na prekid radnog odnosa te obiteljskih i emocionalnih veza, te dovode bolesnika do iznemoglosti opsjednutošću mislima i radnjama npr. bolesnik se može ekscesivno prati i tuširati više sati na dan i time ozbiljno oštetiti kožu. Takvi su oblici kronični i refraktorni na psihoterapiju i farmakoterapiju, a čak i na neurokirurške zahvate [1].

Bolesnici s opsesivno-kompulzivnim poremećajem (OKP) često se suočavaju s socijalnom stigmom koja može dodatno otežati njihovu borbu s poremećajem. Prevladavanje socijalne stigme kod OKP-a zahtijeva obrazovanje, osvještavanje i promjene u društvenim stavovima prema mentalnim poremećajima. Važno je stvoriti podržavajuće okruženje u kojem se osobe s OKP-om osjećaju prihvaćeno i razumijevano te im pružiti pristup kvalitetnoj zdravstvenoj skrbi i podršci.

Kliničke smjernice za liječenje OKP-a sastoje se od sljedećeg:

• Psihoterapija: Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) se smatra prvim izborom psihoterapije za OKP. Ova terapija obično uključuje tehnike izloženosti i prevladavanja koje pomažu pacijentima da se izlože svojim opsesijama i kompulzijama te ih nauče kontrolirati. Osim KBT-a, mogu se koristiti i druge terapijske modalitete poput psihoedukacije, mindfulness terapije i terapije grupama za podršku.
• Farmakoterapija: Selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SSRI) obično su prva linija farmakoterapije za OKP. Lijekovi poput fluoksetina, sertralina i paroksetina pokazali su se učinkovitima u smanjenju simptoma OKP-a. U nekim slučajevima, psihijatri mogu koristiti i druge vrste antidepresiva poput tricikličkih antidepresiva ili inhibitora ponovne pohrane serotonina i norepinefrina (SNRI).
• Kombinirano liječenje: Za neke pacijente kombinacija psihoterapije i farmakoterapije može biti najučinkovitiji pristup. Kombinirano liječenje može povećati šanse za postizanje remisije simptoma i poboljšati dugoročne ishode.

Nakon početka terapije, potrebno je redovito pratiti pacijente radi procjene napretka i eventualne potrebe za prilagodbom terapije. To može uključivati prilagodbu doze lijekova, promjenu terapijskog pristupa ili dodavanje dodatnih terapijskih intervencija prema potrebi.

OKP može biti izuzetno tegoban poremećaj koji uzrokuje značajnu emocionalnu patnju, anksioznost i disfunkciju u svakodnevnom životu pacijenata stoga je rana dijagnoza i adekvatno liječenje od iznimne važnosti. Rana dijagnoza omogućuje brže usmjeravanje na odgovarajuće tretmane kako bi se smanjila patnja bolesnika. Bez adekvatnog liječenja, simptomi OKP-a mogu se pogoršati tijekom vremena, što može rezultirati većim ometanjem u svakodnevnom funkcioniranju i većom težinom tretmana. Ranom intervencijom pomažemo u sprječavanju takvog pogoršanja simptoma i značajno poboljšati kvalitetu života pacijenata. Učinkoviti tretmani mogu pomoći pacijentima da nauče upravljati svojim simptomima, smanjiti anksioznost i poboljšati njihove socijalne i radne funkcije. Pacijenti koji započnu tretman u ranijoj fazi obično imaju veće šanse za postizanje remisije simptoma i održavanje dugoročnog poboljšanja.

OKP je često povezan i s drugim mentalnim poremećajima poput depresije, anksioznog poremećaja, poremećajima hranjenja ili bolestima ovisnosti. Rana dijagnoza i tretman OKP-a mogu smanjiti rizik od razvoja komorbiditeta i poboljšati opće mentalno zdravlje pacijenta. Stoga je ključno prepoznati simptome OKP-a što je prije moguće i pružiti pacijentima pravovremenu dijagnozu i terapiju kako bi se smanjile negativne posljedice poremećaja i poboljšao opći ishod liječenja.