Giht

Giht je metabolička bolest u sklopu koje se javlja urični artritis zbog odlaganja kristala mokraćne kiseline u zglobove. Urati se odlažu i u tkiva oko zglobova te stvaraju bjelkaste nakupine tzv. tofe.

Česta lokalizacija tofa je na prstima stopala i šaka, na koljenima, laktovima i uškama.

Kristali urata mogu se odlagati u bubrege što za posljedicu ima formiranje uratnih bubrežnih kamenaca i oštećenje bubrežne funkcije.

Giht često prati kronična bubrežna bolest, bubrežni uratni kamenci, hipertenzija i koronarna bolest.

Giht je najstarija poznata metabolička bolest, naziva se i bolest kraljeva ili hedonistička bolest te je opisivana za vrijeme starih Egipćana i u doba Hipokrata.

Ono što se u povijesti smatralo luksuzom, danas je u zapadnom svijetu uobičajeni životni standard tako da je prevalencija gihta u SAD-u 940 osoba na 100.000 stanovnika.

Češće se javlja kod muškaraca, osobito starijih od četrdeset godina.

Hiperuricemija ili povišena razina urata u serumu može se razviti zbog povećanog unosa mokraćne kiseline u organizam ili smanjenog izlučivanja.

Najčešći uzrok povećan je unos hrane bogate purinom koja se razgrađuje do mokraćne kiseline. Namirnice bogate purinima su životinjske iznutrice, divljač, plava riba, školjke, suhomesnati proizvodi, grah i sl.

Giht je progresivna bolest, osobito ako se ne liječi. Učestalost napada uričnog artritisa ovisi o serumskoj razini mokraćne kiseline.

Hiperuricemija nije bolest, ali povećana razina serumskih urata predisponirajući je čimbenik za razvoj uričnog artritisa, bubrežnog oštećenja te koronarne bolesti.

Cilj je da se razina urata u serumu održava ispod 360 umola/l.

To se može postići promjenama stila života, redukcijom tjelesne težine, izbjegavanjem alkohola te hrane bogate purinom.

Ako su razine serumskog urata i dalje iznad preporučenih vrijednosti, a osoba ima potvrđene i druge manifestacije gihta (recidivirajuće napadaje artritisa, tofe ili radiološke promjene tipične za giht), potrebno je lijekovima održavati razinu serumskih urata ispod 360 umola/l.

Terapijski cilj je otopiti postojeće kristale urata i spriječiti nastanak novih uz održavanje serumske razine urata ispod 360 umola/l.

Dijagnoza gihta postavlja se na temelju tipične kliničke slike akutnog monoartritisa koji najčešće zahvaća prvi metarzofalengelani zglob, ali i zglobove tarzusa, gležanj, koljeno ili lakat. Zglob je upaljen, topao, crven, otečen i jako bolan.

Artritis se javlja u tipičnim epizodama. Jedan od klasifikacijskih kriterija je i klinički dokazana prisutnost tofa.

Dijagnoza se potvrđuje punkcijom sinovijalne tekućine i dokazivanjem kristala natrijevog monourata u aspiratu zgloba, burze ili tofa pod polarizacijskim mikroskopom.

U praksi se ta dijagnostička metoda često ne provodi zbog tehničkih mogućnosti pojedinih ustanova.

Za postavljenje dijagnoze dovoljna je tipična klinička slika artritisa uz hiperuricemiju.

Kao potvrda dijagnoze koristi se uz navedeno i radiološka dijagnostika. Na rendgenskoj snimci mogu se uočiti cistična prosvjetljenja tipična za giht, a na ultrazvučnoj dijagnostici odlaganje kristala urata uočava se kao znak dvostruke konture.

Cilj je liječenja što prije zaustaviti akutni napadaj uričnog artritisa, liječiti hiperuricemiju te spriječiti buduće napadaje gihta.

Kod akutnog napadaja uričnog artritisa primjenjuju se nesteroidni protuupalni lijekovi u maksimalnoj, protuupalnoj dozi uz lokalnu primjenu krioobloga.

Ako se radi o prvom napadaju uričnog artritisa, a pacijent ranije nije koristio lijekove za snižavanje urata u serumu, tijekom napada artritisa ih ne treba uvoditi jer mogu pogoršati kliničku sliku i produžiti trajanje samog napada.

Tek nakon smirivanje akutne atake gihta uvode se urikostatici u terapiju.

Ako je pacijent ranije uzimao lijekove za snižavanje serumskih urata preporučuje se nastaviti liječenje istom terapijom.

Urati se talože u zglobovima i zbog toga je važno postupno uvođenje i titriranje doze jer može doći do mobilizacije čestica kristala što može dovesti do novog napadaja.

Alopurinol je inhibitor ksantin okidaze te je lijek izbora kod pacijenata s povišenim kardiovaskularnim rizikom, a očuvanom bubrežnom funkcijom.

Važno je postupno uvođenje alopurinola od 50 do 100 mg dnevno te polagano titriranje doze povećavanjima za 100 mg svaka 3 – 4, tj. do maksimalno 800 mg.

Febuksostat je nepurinski inhibitor ksantin oksidaze. To je urikostatik koji ima veću potentnost od alopurinola, utječe i na smanjenje tofa te je prema ACR-u lijek izbora u liječenju gihta.

Febuksostat je lijek izbora kod pacijenata s oštećenom bubrežnom funkcijom, a potreban je oprez kod kardiopata.

Uz primjenu lijekova za snižavanje serumske razine urata, osobito febuksostata, kao profilaksa tijekom prvih šest mjeseci primjenjuju se i nesteroidni protuupalni lijekovi kako bi spriječili napadaj gihta izazvan aktivacijom, tj. „topljenjem“ depozita urata.