Fibromialgija

Fibromialgija (FM) ili bolje rečeno sindrom fibromialgije je postojanje kronične boli koja često mijenja lokaciju i intenzitet uz često prisutne druge simptome kao što su kroničan umor, nesanica, dismenoreja, iritabilni kolon, intersticijski cistitis, depresija, kognitivna disfunkcija.

Fibromialgija je poznata odavno, davne 1904. g. je sir William Gowers opisao „fibrozitis“ kao stanje gdje postoji mišićna bol, napetost mišića i psihogeni reumatizam.

Godine 1975. Smythe i Moldofsky mijenjaju naziv fibrozitis u fibromialgija jer se želi naglasiti u samom nazivu da se radi o bolnom, a ne o upalnom stanju.

Godine 1990. American College of Rheumatology (ACR) postavlja točne kriterije za postavljanje dijagnoze fibromialgije: bolnost u najmanje 11 od 18 mogućih točno određenih točaka.

Prevalencija FM-a u općoj populaciji iznosi 0,4 – 9,3 %, u prosjeku 2,7 %. Javlja se češće u žena nego muškaraca, omjer 9:1 Najčešće nastaje u dobi od 30 do 50 g., a prevalencija raste s dobi, tako da u skupini žena 70 –  80 g. iznosi čak 8 %.

Fibromialgija je 8 x češća kod srodnika oboljelih nego u ostaloj populaciji. Utjecaj genskih čimbenika podjednak je s faktorima okoliša u nastanku bolesti. Od faktora okoliša značajna je trauma, emocionalni stres te infekcija virusima i bakterijama (EBV, CMV, hepatitis C, B. burgdorferi).

Uzroci FM-a do danas nisu potpuno jasni. Novija istraživanja upućuju na poremećaje središnjeg živčanog sustava (SŽS) nastale kao posljedica neuroendokrine disregulacije koja pojačava prijenos boli. Istraživanja su dokazala da postoji povećana produkcija supstancije P, glutamata, NGF (nerve growth factor) uz gubitak inhibitorne regulacije prijenosa boli u razini leđne moždine –serotoninergični i noradrenergički mehanizam. Funkcionalne promjene SŽS-a mjerljive su i vidljive uporabom SPECT i funkcionalne MR mozga gdje se može izmjeriti smanjenje protoka krvi u talamusu uz posljedičnu hipofunkciju hipotalarno-hipofizne osi. Registrirane promjene na somatosenzornom korteksu koje nastaju na lokalni podražaj bolesnika s FM-om mogu se izazvati i kod zdravih osoba, ali uz dvostruko jači podražaj. Postoje i dokazi da proinflamatorni citokini kronične upale podržavaju bol kod FM-a.

FM karakterizira kronična bol, često difuzna, zahvaća sva 4 kvadranta tijela, migrirajuća, po karakteru osjećaj žarenja ili mukle bolnosti. Pacijent često govori da ga „sve boli“, odnosno da ga „boli cijelo tijelo“. Bol se pojačava promjenom vremena, izloženosti lošem spavanju i povišenom stresu. Bolesnici se učestalo tuže na nesanicu, kroničan umor, dismenoreju, bol u trbuhu i zdjelici, učestalo mokrenje. Često je prisutna depresija, anksioznost i smetnje pamćenja i koncentracije. Prisutni su simptomi koji idu u prilog neuropatske boli – hiperalgezija – pretjerana osjetljivost na bol i alodinija – osjetljivost na uobičajeni dodir.

Dijagnoza FM-a postavlja se isključenjem drugih bolesti i stanja. Prosječno prođe 5 godina do postavljanja točne dijagnoze.

Diferencijalno dijagnostički treba prvenstveno isključiti reumatoidni artritis, sistemski eritematozni lupus, Sjogrenov sindrom, reumatsku polimialgiju, miozitis, spondilitis, neurološke bolesti, endokrinološke poremećaje, malignu bolest, sindrom kroničnog umora, miofascijalnu bol…

Mora se imati na umu da bol kod reumatoidnog artritisa ili lupusa ne isključuje pojavnost FM-a.

ACR kriteriji za postavljanje dijagnoze FM-a:

1. Proširena bol koja zahvaća lijevu i desnu, gornju i donju stranu tijela te traje najmanje tri mjeseca
2. 18 definiranih točaka na tijelu: okcipitalni dio glave, stražnja i prednja strana vrata, točka između vrata i prsnog koša sprijeda, distalnije od vrata na leđima, unutrašnja strana laktova, koljena, iznad i ispod stražnjice.

Kriterij bolnosti pritisak je na navedene točke jačine 4 kg/cm².

Prisutnost 11 bolnih točaka od 18 je značajno za postavljanje dijagnoze FM-a.

Treba napomenuti da se ne treba u kliničkoj praksi strogo držati tog mjerila zahvaćenosti bolnih točaka jer mnogi pacijenti su ostali bez dijagnoze. Kriteriji su namijenjeni prvenstveno za klinička istraživanja.

U prilog dijagnoze FM-a ide izostanak učinkovitosti nesteroidnih antireumatika i dobar odgovor na primjenu tramadola, dualnih antidepresiva i pregabalina jer se radi o neuropatskoj boli.

Nakon otkrića da se kod FM-a radi o sindromu centralne neuropatske boli bez oštećenja perifernog živčanog sustava ili mišića, prvo mjesto u terapiji pripada antidepresivima, bilo tricikličkim antidepresivima (amitriptilin) i dualnim antidepresivima (duloxetin), zatim selektivnim inhibitorima ponovne pohrane serotonina.

Visoku učinkovitost ima primjena pregabalina, a od analgetika prednost ima primjena tramadola samostalno ili u kombinaciji s paracetamolom.

Od nefarmakološkog liječenja djelotvorno je provođenje redovite tjelovježbe, kognitivno bihevioralna terapija, masaža, akupunktura…

Sindrom FM-a je sindrom centralne neuropatske boli.

Potrebno je rano postaviti dijagnozu i uvijek pomisliti na FM kada pacijent navodi da ga „sve boli“ i kada postoje drugi simptomi koji se pojavljuju u sindromu FM-a.

Danas postoje efikasni lijekovi za FM: antidepresivi, prvenstveno duloxetin, zatim pregabalin i tramadol, samostalan ili u kombinaciji s paracetamolom, te se ispravnom farmakoterapijom može utjecati na smanjenje boli, povećanja funkcionalnosti i kvalitete života pacijenata.

Činjenica je da mnogi pacijenti koji pate od FM-a nisu prepoznati, nemaju odgovarajuću dijagnozu i terapiju.