Uvod

Empatija jest sposobnost prepoznavanja i reagiranja na misli i osjećaje druge osobe. Ona je ključna za povezivanje s drugima, a razvila se kroz dugu povijest ljudske vrste radi preživljavanja, grupne komunikacije i općenito društvenog života. Između osobe prema kojoj empatiziramo i nas tada postoji intersubjektivna emocionalna rezonanca te stoga iskustvo drugog možemo dijeliti s ciljem razumijevanja perspektive druge osobe. Empatija je ključna komponenta emocionalne inteligencije (Jakovljević, 2018; Preston i de Wall, 2017).

Vrste empatije

Empatija je multidimenzionalna te prema tome ima više sastavnica. Emocionalna (afektivna) empatija odnosi se na našu prirođenu sposobnost da dijelimo emocionalno stanje druge osobe. Ovo prepoznavanje emocija je prirođeno i automatsko. Tako novorođenče počinje plakati kada u njegovoj blizini zaplače neka druga beba. Dokazi afektivne empatije vide se i u fenomenima rezonancije kao na primjer zaraznost zijevanja, smijanja i sl.

Kognitivna empatija odnosi se na razumijevanje emocionalnog stanja drugoga. Kako djeca odrastaju, razvija se ova komponenta empatije koja nadopunjuje raniju afektivnu komponentu. Nazivi koji se također koriste za ovu vrstu empatije su teorija uma i mentalizacija. Uz pomoć teorije uma možemo se „staviti u cipele druge osobe“, zamisliti kako se druga osoba osjeća i kako bismo se mi osjećali da smo na njenom mjestu. U dobi od šest do sedam godina, razvojem izvršnih funkcija, djeca stječu kapacitet za kognitivnu komponentu empatije (Elmi i Clapp, 2021). Dijelovi mozga zaduženi za afektivnu i kognitivnu empatiju su različiti no u stalnoj su interakciji (Levy i sur, 2019).

Prema tome, s potencijalnom za empatiju se rađamo, ali se ona od ranog djetinjstva razvija prije svega kroz interakciju s roditeljima. Osobito je važno iskustvo usklađenosti roditelja i djeteta te roditeljevo stalno osluškivanje i prilagodba na djetetove neverbalne signale i verbalnu komunikaciju kroz koji dijete oponaša i uči emocije (Levy i sur. 2019). Tako kroz svoja rana iskustva s okolinom djete razvija i privrženost, a ovo je ujedno i važan čimbenik za razvoj empatije i suosjećanja kasnije u životu. Djeca koja se osjećaju sigurno, zaštićeno i voljeno ujedno su i osjetljivija na emocionalne potrebe drugih.

Trauma u djetinjstvu i empatija

Trauma koja se u djetinjstvu dogodila može značajno utjecati na razvoj empatije i sposobnost empatziranja u odrasloj dobi. Trauma utječe na usklađenost između majke i djeteta. Ona povećava usmjerenost naše pažnje na emocije i povećava reaktivnost moždane jezgre amigdale (uključujući i emocionalnu uključenost)(Freeman i Beck, 2000).

Učinci su najveći kada se trauma dogodila rano u djetinjstvu i imala produženo trajanje. Utjecaj traume također ovisi o temperamentu djeteta tj genetici. Povećana reaktivnost na stres odražava povećanu biološku osjetljivost. Ona povećava učinak stresa na negativne ishode rane traume. Trauma može u stresu izložene djece aktivirati dodatne moždane krugove uključene u mentalizaciju. Metalizacija je zapravo proces u kom osmišljavamo vlastito mentalno stanje i mentalno stanje drugih. Odnosno, trauma može poremetiti način na koji mi sebi predstavljamo vlastito i tuđe mentalno stanje (Fonagy i Luyten, 2009). Još jedan pojam bitan za rani psihološki razvoj je privrženost koja se odnosi na sposobnost djeteta da uđe u interakciju s majkom. Sigurna privrženost je ona u kojoj dijete, i kad majka nije prisutna, ima u sebi njenu sliku i zna da je ona tu za njega. Takvo dijete ulazi lakše u interakcije s drugim zbog te unutarnje sigurnosti. Sigurna privrženost je važna za razvoj mentalizacije tj pravilnog osmišljavanja vlastitog emocionalnog stanja (Fonagy, 2000). Trauma u djetinjstvu je često povezana s dezorganiziranom i nesigurnom privrženošću pa i razvoj metalizacije u traumatizirane djece može biti poremećen (Locher i Barenblatt,2014).

Djeca s nedavnim iskustvom tjelesnog zlostavljanja koje su počinili jedan ili oba roditelja, postizala su lošije rezultate na kognitivnim zadacima zauzimanja perspektive u usporedbi s djecom koja nisu imala povijest zlostavljanja, a to su upravo zadaci vezani uz adekvatnu sposobnost mentalizacije (Levy i sur., 2019).

Traumatizirana djeca također mogu razviti oštećenje u emocionalnoj regulaciji. To, nadalje, dovodi do manjkavog razvoja same empatije. Također, postoji povezanost između traume u djetinjstvu i posljedičnog agresivnog ponašanja djeteta. Podaci također ukazuju da su zlostavljanja djeca u kojih je metalizacija više izražena, zapravo manje sklona agresiji i nesuradljivosti (Abate i sur., 2017).

Utjecaj traume u djetinjstvu na empatiju u odraslih ljudi

Istraživanja također ispituju postoje li razlike u empatiji u odraslih osoba koje su iskusile traumu u djetinjstvu u odnosu na one koji nisu. Odrasle osobe koje su iskusile traumatski događaj u djetinjstvu imaju povišene kognitivnu i afektivnu empatijsku razinu u usporedbi s onima koji nisu imali traumu. Razlike su izraženije u afektivnoj empatiji i povezane su s svim tipovima traume (Greenberg i sur., 2018). Također, u žena su vrijednosti empatije obično više no u muškaraca (Parlar i sur.,2014). Jedna od studija koje su istraživale dječju traumu vezano uz empatiju nalazi da odrasli koji su proživjeli traumu u djetinjstvu umjerene jačine imaju nižu sposobnost empatiziranja, no oni s težom dječjom traumom i kontrolna skupina (Shuwiekh i sur. 2018). Ovakvi zaključci baziraju se na ispitivanjima u općoj populaciji (Greenberg i sur., 2018).

Ako se empatija razlikuje u odraslih, vezano uz traumu u djetinjstvu, to ukazuje da je utjecaj traume na empatiju dugotrajan i doseže odraslu dob. Trauma u djetinjstvu može dovesti do nesigurne privrženosti i oštećene metalizacije što kompromitira otpornost osobe tijekom života. Stoga su osobe koje su doživjele traumu u djetinjstvu osjetljivije na negativne životne događaje od osoba koje su traumatizirane kao odrasli (Ogle i sur. 2015). Što je ta trauma jača ( osobito seksualna trauma u djetinjstvu ) povezanost nesigurne privrženosti s razvojem kasnije sklonosti razvoju posttraumatskih poremećaja je jača.

Rezultati istraživanja među osobama koje imaju izražene psihičke smetnje, u smislu da se zbog toga psihijatrijski liječe, su nešto drugačija no također govore o poremećenoj empatijskoj sposobnosti zbog traume (Shuwiekh i sur. 2018).

Niz psihijatrijskih poremećaja je etiološki povezano s traumom u djetinjstvu među kojima su najznačajniji: posttraumatski stresni poremećaj, granični poremećaj ličnost, bipolarni poremećaj, depresija te različite ovisnosti. Niz negativnih ponašanja i sindroma kao što su agresivnost, suicidalnost, sklonost nasilnom ponašanju također su povezani s traumom i zlostavljanjem u djetinjstvu (Cox i sur. 2022).

No, u svakom slučaju oni koji su uspjeli, unatoč traumi, razviti empatijsku sposobnost, zbog svoje empatijske sposobnosti će se lakše nositi sa psihičkim poteškoćama.

Zaključak

Razvijena empatija u odraslih koji su u djetinjstvu preživjeli traumu, može biti važan čimbenik mentalnog zdravlja. Osim toga, empatija je glavni motivator za prosocijalno ponašanje koje je u podlozi socijalnih odnosa i podrška potrebna za izgradnju socijalnog kapitala. Ipak, zbog svoje kompleksnosti, mnoga lica ovog fenomena su nedovoljno istražena.

Reference
  1. Abate A, Marshall K, Sharp C, Venta A. Trauma and Aggression: Investigating the Mediating Role of Mentalizing in Female and Male Inpatient Adolescents. Child Psychiatry Hum Dev 2017;48.881–890. https://doi.org/10.1007/s10578-017-0711-6
  2. Cox SS, Reichel CM. The intersection of empathy and addiction. Pharmacol Biochem Behav 2022;222: 173509, doi.org/10.1016/j.pbb.2022.
  3. Elmi LM, Clapp DJ. Interpersonal Functioning and Trauma. The Role of Empathy in Moderating the Association of PTSD and Interpersonal Functioning. Behav Ther 2021; 52:1251-1264. https://doi.org/10.1016/j.beth.2021.02.004
  4. Freeman JB, Beck GJ. Cognitive Interference for Trauma Cues in Sexually Abused Adolescent Girls with Posttraumatic Stress Disorder. J Clin Child Adolesc Psychol 2000;29(2):245-56. doi: 10.1207/S15374424jccp2902_10.
  5. Fonagy P. Attachment and borderline personality disorder. J Am Psychoanal Assoc 2000;48:1129-1146.
  6. Fonagy P, Luyten P. A developmental, mentalization-based approach to the understanding and treatment of borderline personality disorder. Dev Psychopathol 2009;21(4):1355-81.
  7. Greenberg DM, Baron-Cohen S, Rosenberg N, Fonagy P, Rentfrow PJ. Elevated empathy in adults following childhood trauma. PLoS One 2018;13(10): e0203886. https://doi.org/10.1371/journal.pone.0203886
  8. Jakovljevic M. Empathy, Sense of Coherence and Resilience: Bridging Personal, Public and Global Mental Health and Conceptual Synthesis. Psychiatr Danub 2018;30(4):380-384. doi: 10.24869/psyd.2018.380.
  9. Levy J, Goldstein A, Feldman R. The neural development of empathy is sensitive to caregiving and early trauma. Nat Commun 2019;10(1):1905. doi: 10.1038/s41467-019-09927-y.
  10. Locher SC, Barenblatt L. Empathy and childhood maltreatment: A mixed-methods investigation. Ann Clin Psychiatry . 2014;26(2):97-110.
  11. Ogle CM, Rubin DC, Siegler IC. The relation between insecure attachment and posttraumatic stress: early life versus adulthood traumas. Psychol Trauma. 2015;7(4):324–32
  12. Parlar M, Frewen P, Nazarov A, Oremus C, MacQueen G, Laniu RS, McKinnon MC. Alterations in empathic responding among women with posttraumatic stress disorder associated with childhood trauma. Brain Behav. 2014;4(3):381-9. doi: 10.1002/brb3.215.
  13. Preston SD i de Waal SDM. Only the PAM explains the personalized nature of empathy. Nat Rev Neurosci 2017;18:769 doi: 10.1038/nrn.2017.140.
  14. Shuwiekh H, Kira IA, Ashby JS. What Are the Personality and Trauma Dynamics That Contribute toPosttraumatic Growth? Int J Stress Manag 2018;25:181–194.
  1. Uvod
  2. Vrste empatije
  3. Trauma u djetinjstvu i empatija
  4. Utjecaj traume u djetinjstvu na empatiju u odraslih ljudi
  5. Zaključak