Antidepresivi u trudnoći: suvremeni dokazi, klinički rizici i preporuke za liječenje

Primjena antidepresiva tijekom trudnoće zahtijeva uravnoteženu procjenu potencijalnih rizika farmakološke izloženosti fetusa i novorođenčeta te posljedica neliječene ili nedovoljno liječene depresije majke. Selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SSRI) najopsežnije su istraživana skupina antidepresiva u trudnoći, dok je za druge skupine dostupna heterogenija baza podataka. Pojedina istraživanja povezuju prenatalnu izloženost antidepresivima s prirođenim anomalijama, prijevremenim porodom, perzistentnom plućnom hipertenzijom novorođenčeta i neonatalnim sindromom slabe prilagodbe. Međutim, apsolutni rizici većine ozbiljnih ishoda ostaju niski, a interpretaciju povezanosti otežavaju učinci osnovne psihijatrijske bolesti te obiteljski i drugi čimbenici. Suvremena farmakovigilancija i farmakoepidemiološka istraživanja omogućuju kvalitetniju procjenu reproduktivne sigurnosti lijekova, uključujući analize koje smanjuju utjecaj konfuzije zbog indikacije. Noviji dokazi upućuju na to da se mnoge opažene povezanosti smanjuju nakon odgovarajuće kontrole čimbenika zabune. Međunarodne smjernice naglašavaju individualiziranu procjenu koristi i rizika, prethodni terapijski odgovor i važnost održavanja psihičke stabilnosti majke. Trudnoća sama po sebi nije indikacija za automatski prekid djelotvorne antidepresivne terapije.

Depresivni poremećaji tijekom trudnoće predstavljaju značajan klinički i javnozdravstveni problem. Neliječena depresija može nepovoljno utjecati na psihičko i tjelesno zdravlje trudnice, svakodnevno funkcioniranje, suradljivost u prenatalnoj skrbi i zdravstvene navike. U težim slučajevima povezana je sa značajnim funkcionalnim oštećenjem, suicidalnošću i potrebom za intenzivnijim psihijatrijskim liječenjem. Pojedina istraživanja povezuju depresiju tijekom trudnoće i s nepovoljnim opstetričkim ishodima, uključujući prijevremeni porod i nižu porođajnu masu [1].

Istodobno, primjena antidepresiva izaziva zabrinutost zbog mogućih učinaka na embrionalni i fetalni razvoj te neonatalnu prilagodbu. Odluka o primjeni antidepresiva tijekom trudnoće zahtijeva individualiziranu procjenu odnosa terapijske koristi i potencijalnih rizika, uz istodobno razmatranje mogućih posljedica neliječene depresije za majku i dijete.

Procjena reproduktivne sigurnosti antidepresiva danas se temelji na integraciji podataka iz sustava farmakovigilancije, registara trudnoća, velikih populacijskih zdravstvenih baza i suvremenih farmakoepidemioloških istraživanja. Primjena naprednih analitičkih metoda omogućuje sve pouzdaniju procjenu povezanosti prenatalne izloženosti antidepresivima s fetalnim i neonatalnim ishodima. Međutim, unatoč značajnom metodološkom napretku, interpretaciju rezultata i dalje može otežavati tzv. Zbunjivanje indikacijom (confounding by indication), odnosno pristranost koja nastaje kada je sama bolest zbog koje se lijek propisuje povezana s promatranim nepovoljnim ishodom. Primjerice, depresivni poremećaj majke, njegova težina i pridruženi zdravstveni ili psihosocijalni čimbenici mogu neovisno o farmakoterapiji utjecati na ishode trudnoće. Stoga je pri procjeni reproduktivnih rizika važno razlikovati učinke osnovne psihijatrijske bolesti od mogućih učinaka antidepresivne terapije. Suvremena istraživanja nastoje smanjiti utjecaj tih čimbenika primjenom odgovarajućih usporednih skupina, statističkim prilagodbama i analizama unutar obitelji, čime se povećava pouzdanost zaključaka, premda se mogućnost rezidualnog zbunjivanja ne može potpuno isključiti [2,3].

Međunarodne smjernice ACOG-a, NICE-a i Britanskog udruženja za psihofarmakologiju (BAP) naglašavaju potrebu individualiziranog pristupa, uzimajući u obzir težinu i tijek depresije, prethodni terapijski odgovor, rizik relapsa, gestacijsku dob i preferencije trudnice [4–6].

Procjena sigurnosti antidepresiva tijekom trudnoće nije potpuna bez istodobnog razmatranja posljedica neliječene depresije. Depresivni poremećaj može nepovoljno utjecati na kvalitetu prenatalne skrbi, prehranu, spavanje i druge zdravstvene navike. Kod težih oblika bolesti dodatno postoji rizik suicidalnosti, značajnog funkcionalnog oštećenja i potrebe za hospitalizacijom.

Liu i suradnici u sustavnom pregledu i metaanalizi iz 2025. godine analizirali su povezanost depresije, primjene antidepresiva i nepovoljnih maternalnih i fetalnih ishoda. Istraživanje je obuhvatilo 166 studija s više od 51 milijuna sudionika. U usporedbama trudnoća izloženih antidepresivima sa svim neizloženim trudnoćama utvrđene su povezanosti s brojnim nepovoljnim ishodima. Međutim, nakon uzimanja u obzir depresije majke mnoge su povezanosti oslabjele. U usporedbama s trudnicama koje su imale depresiju, ali nisu uzimale antidepresive, povećani rizici zadržali su se za manji broj ishoda, među kojima su prijevremeni porod i prijam novorođenčeta u jedinicu intenzivnog liječenja [1].

Ovi nalazi upućuju na važnost izbora odgovarajuće usporedne skupine. Usporedba trudnica koje uzimaju antidepresive s općom populacijom može precijeniti rizike pripisane lijeku jer ne razdvaja dovoljno učinke farmakoterapije od učinaka osnovne psihijatrijske bolesti.

Važno kliničko pitanje predstavlja i mogućnost pogoršanja depresije nakon prekida antidepresivne terapije. Liu i suradnici u danskom populacijskom kohortnom istraživanju iz 2022. godine utvrdili su da je prekid antidepresiva tijekom trudnoće bio povezan s nešto većim rizikom psihijatrijske hitnosti u perinatalnom razdoblju u usporedbi s nastavkom liječenja. Kumulativna incidencija iznosila je 5,0 % u skupini koja je prekinula terapiju i 3,7 % u skupini koja ju je nastavila, uz omjer hazarda od 1,25 (95 % CI 1,00–1,55) [7].

Navedeno istraživanje nije obuhvatilo sve relapse depresije, nego psihijatrijske hitnosti definirane hospitalizacijom ili hitnim psihijatrijskim pregledom. Zbog opservacijske prirode istraživanja nije moguće pouzdano zaključiti da je prekid farmakoterapije samostalno uzrokovao nepovoljan ishod.

Klinički značaj ovih nalaza osobito je izražen u bolesnica s anamnezom teških ili rekurentnih depresivnih epizoda, suicidalnosti, hospitalizacija ili prethodnog pogoršanja nakon prekida liječenja. U takvim slučajevima održavanje remisije tijekom trudnoće predstavlja važan terapijski cilj, a eventualni prekid farmakoterapije zahtijeva pažljivu procjenu rizika i osiguravanje odgovarajućeg praćenja.

Procjena teratogenog potencijala antidepresiva temelji se na podacima iz sustava farmakovigilancije, registara trudnoća i velikih farmakoepidemioloških istraživanja.

SSRI-i imaju najopsežniju bazu podataka o reproduktivnoj sigurnosti. Dosadašnji dokazi ne upućuju na jedinstven i konzistentan obrazac velikih prirođenih anomalija povezan s primjenom SSRI-a kao skupine. Ipak, pojedina istraživanja i metaanalize bilježe blago povećanje relativnog rizika za određene skupine anomalija.

Huang i suradnici u metaanalizi iz 2023. godine, koja je obuhvatila 28 istraživanja i više od devet milijuna poroda, utvrdili su povezanost prenatalne izloženosti SSRI-ima s kardiovaskularnim anomalijama (OR 1,25; 95 % CI 1,20–1,30), anomalijama bubrega i mokraćnog sustava (OR 1,14; 95 % CI 1,02–1,27) te mišićno-koštanim anomalijama (OR 1,44; 95 % CI 1,32–1,56) [8].

Međutim, analiza Moses-Kolko i suradnika iz 2025. godine, koja je uključila 13 kohortnih istraživanja s metodološkim postupcima usmjerenima na smanjenje pristranosti, pokazala je znatno manje povećanje rizika. Objedinjeni relativni rizik za velike prirođene anomalije iznosio je 1,06 (95 % CI 1,00–1,13), a za srčane anomalije 1,10 (95 % CI 1,01–1,19) [2].

Razlike između rezultata metaanaliza ponajprije upućuju na važnost metodologije, odabira usporedne skupine, kontrole čimbenika zabune i načina definiranja ishoda. Istraživanja s kvalitetnijom kontrolom pristranosti pružaju dodatno umirujuće podatke o reproduktivnoj sigurnosti antidepresiva, ali ne omogućuju potpuno isključivanje svih potencijalnih rizika.

Za SNRI-e i antidepresive drugih farmakoloških mehanizama dostupno je manje podataka. Pojedina istraživanja upućuju na povezanost s određenim prirođenim anomalijama, ali nalazi nisu dovoljno konzistentni za pouzdane zaključke o razlikama u teratogenom potencijalu između pojedinih skupina lijekova.

Posebnu pozornost zahtijeva primjena paroksetina tijekom trudnoće zbog podataka koji upućuju na povećan rizik prirođenih anomalija, osobito srčanih malformacija. U sustavnom pregledu i metaanalizi Bérarda i suradnika (2016.) izloženost paroksetinu tijekom prvog tromjesečja bila je povezana s povećanim izgledima za velike prirođene anomalije (OR 1,23; 95 % CI 1,10–1,38) i srčane malformacije (OR 1,28; 95 % CI 1,11–1,47). Autori zaključuju da utvrđeno povećanje rizika nije ovisilo o metodologiji istraživa nja ni o ispitivanoj populaciji [9]. S obzirom na navedene nalaze i dostupnost drugih antidepresiva s povoljnijim reproduktivnim sigurnosnim podacima, primjenu paroksetina tijekom planiranja trudnoće i u trudnoći preporučljivo je izbjegavati kada postoji odgovarajuća terapijska alternativa.

Prenatalna izloženost antidepresivima u pojedinim je istraživanjima povezana s prijevremenim porodom, nižom porođajnom masom i poremećajima fetalnog rasta. Međutim, rezultati su heterogeni, a razlikovanje učinka antidepresiva od učinka osnovne depresije i pridruženih čimbenika ostaje značajan metodološki izazov [1].

Posebnu pozornost zaslužuje moguća povezanost primjene SSRI-a i SNRI-a u kasnoj trudnoći s postpartalnim krvarenjem. Pretpostavljeni mehanizam uključuje smanjeno preuzimanje serotonina u trombocite i posljedično narušenu agregaciju trombocita.

NICE u smjernicama CG192, u okviru preporuke 1.4.16, upućuje na sigurnosno upozorenje britanske regulatorne agencije MHRA o malom povećanju rizika postpartalnog krvarenja pri primjeni SSRI-a i SNRI-a tijekom mjeseca prije poroda. Smjernice NICE NG235 uključuju ovaj podatak u procjenu opstetričkog rizika [5,10].

Sustavni pregled Bobo i suradnika iz 2024. godine obuhvatio je 20 opservacijskih istraživanja, od kojih je većina utvrdila statističku povezanost primjene antidepresiva u kasnoj trudnoći s postpartalnim krvarenjem, osobito pri izloženosti tijekom 30 dana prije poroda. Međutim, autori naglašavaju da uzročna povezanost nije pouzdano dokazana te da dostupni dokazi ne podupiru rutinsko ukidanje antidepresiva isključivo radi smanjenja rizika postpartalnog krvarenja [11].

Navedeni rizik potrebno je razmotriti u kontekstu ostalih opstetričkih čimbenika. Klinički je opravdano pravodobno informirati opstetrički tim o antidepresivnoj terapiji, ali ne i automatski prekidati djelotvorno liječenje.

Perzistentna plućna hipertenzija novorođenčeta (PPHN) rijetko je, ali potencijalno ozbiljno stanje obilježeno izostankom očekivanog smanjenja plućnog vaskularnog otpora nakon poroda, što može uzrokovati tešku hipoksemiju i potrebu za intenzivnim neonatalnim liječenjem.

Povezanost prenatalne izloženosti SSRI-ima i SNRI-ima s PPHN-om opisana je u više opservacijskih istraživanja i metaanaliza. Masarwa i suradnici u sustavnom pregledu i mrežnoj metaanalizi iz 2019. godine utvrdili su povećane izglede za PPHN nakon izloženosti antidepresivima u bilo kojem tromjesečju (OR 1,82; 95 % CI 1,31–2,54). U analizi ograničenoj na izloženost nakon 20. tjedna trudnoće omjer izgleda iznosio je 2,08 (95 % CI 1,44–3,01) [12].

Unatoč povećanju relativnog rizika, apsolutni rizik ostaje nizak. U navedenoj metaanalizi učestalost PPHN-a među izloženom novorođenčadi iznosila je približno 2,9 na 1000 živorođenih [12].

Klinička implikacija ovih nalaza nije rutinsko ukidanje antidepresiva u trećem tromjesečju, nego informiranje trudnice, odgovarajuće planiranje poroda i neonatalnog praćenja.

Neonatalni sindrom slabe prilagodbe (engl. poor neonatal adaptation syndrome, PNAS) jedan je od najčešće opisanih neposrednih neonatalnih učinaka izloženosti antidepresivima u kasnoj trudnoći.

Klinička slika može uključivati tremor, razdražljivost, poremećaje mišićnog tonusa, respiratorne smetnje, poteškoće hranjenja, hipoglikemiju i poremećaje termoregulacije. Simptomi se najčešće pojavljuju tijekom prvih sati ili dana života te su u većini slučajeva blagi i prolazni.

Patofiziologija nije potpuno razjašnjena. Pretpostavlja se kombinirani doprinos serotonergičkih učinaka lijeka, mogućih simptoma ustezanja nakon prekida transplacentarne izloženosti te individualne neonatalne osjetljivosti.

Prema stručnom stajalištu Kanadskog pedijatrijskog društva iz 2021. godine, PNAS se opisuje u do približno 30 % novorođenčadi prenatalno izložene SSRI-ima ili SNRI-ima, osobito pri izloženosti u trećem tromjesečju. Sindrom je u pravilu blag i samoograničavajući. Procjene učestalosti ipak se razlikuju među istraživanjima zbog neujednačenih dijagnostičkih kriterija, različitih definicija izloženosti i različite težine obuhvaćenih simptoma [13].

Cornet i suradnici u populacijskom kohortnom istraživanju objavljenom 2024. godine analizirali su 280.090 terminske novorođenčadi. Odgođena neonatalna prilagodba zabilježena je u 11,2 % novorođenčadi izložene SSRI-ima nakon 20. tjedna trudnoće, u usporedbi s 4,4 % neizložene novorođenčadi. Nakon prilagodbe za relevantne čimbenike povezanost je ostala statistički značajna (aOR 2,14; 95 % CI 1,96–2,32). Utvrđena je i povezanost s dozom [14].

Važno je naglasiti da je u ovom istraživanju odgođena neonatalna prilagodba bila definirana kompozitnim ishodom koji je uključivao Apgar rezultat ≤5 nakon pet minuta, potrebu za reanimacijom pri porodu ili prijam u jedinicu intenzivnog neonatalnog liječenja zbog respiratorne potpore. Stoga se navedena učestalost od 11,2 % ne može izravno uspoređivati s procjenama učestalosti PNAS-a koje uključuju i blage, prolazne simptome.

NICE u preporuci 1.4.16 upozorava na mogućnost neonatalnog sindroma prilagodbe pri primjeni tricikličkih antidepresiva, SSRI-a i SNRI-a te ističe važnost razmatranja mogućih neonatalnih simptoma ustezanja [5].

Rutinsko smanjivanje doze ili ukidanje antidepresiva neposredno prije poroda nije dokazano učinkovita strategija prevencije PNAS-a. Takav postupak može povećati rizik pogoršanja depresije u razdoblju osobite psihijatrijske vulnerabilnosti majke. Stoga je klinički opravdanije individualno procijeniti potrebu za nastavkom liječenja i osigurati primjereno praćenje novorođenčeta nego automatski smanjivati farmakoterapiju [4,13].

Mogući dugoročni učinci prenatalne izloženosti antidepresivima na neurorazvoj djeteta predmet su brojnih istraživanja. Pojedine opservacijske studije opisale su povezanost izloženosti SSRI-ima s poremećajima iz autističnog spektra (ASD), poremećajem pozornosti s hiperaktivnošću (ADHD) i drugim neurorazvojnim ishodima.

Međutim, interpretaciju tih rezultata značajno otežavaju obiteljski i genetski čimbenici, težina psihijatrijske bolesti majke te drugi potencijalni čimbenici zabune.

Suarez i suradnici u velikom kohortnom istraživanju objavljenom 2022. godine, koje je uključivalo 145.702 trudnoće izložene antidepresivima i 3.032.745 neizloženih trudnoća, nisu utvrdili povećan rizik neurorazvojnih poremećaja nakon opsežne kontrole potencijalnih čimbenika zabune. U analizi braće i sestara omjer hazarda za ASD iznosio je 0,86 (95 % CI 0,60–1,23), a za ADHD 0,94 (95 % CI 0,81–1,08) [3].

Novija metaanaliza Chan i suradnika, objavljena 2026. godine u časopisu The Lancet Psychiatry, obuhvatila je 37 istraživanja. U osnovnim analizama prenatalna izloženost antidepresivima bila je povezana s povećanim relativnim rizikom ADHD-a i ASD-a. Međutim, nakon kontrole psihijatrijske bolesti majke te obiteljskih i genetskih čimbenika, povezanosti su oslabjele ili postale statistički neznačajne. Autori su sigurnost dokaza ocijenili niskom do vrlo niskom [15].

U analizama koje uključuju očinsku primjenu antidepresiva mogu se dodatno razmotriti obiteljski i genetski čimbenici koji nisu povezani s izravnom fetalnom izloženošću lijeku. Takvi pristupi doprinose razjašnjavanju opaženih povezanosti, ali sami po sebi ne uklanjaju sva metodološka ograničenja.

Trenutačni dokazi stoga ne podupiru zaključak da prenatalna izloženost SSRI-ima sama po sebi uzrokuje autizam ili ADHD. Ipak, zbog heterogenosti istraživanja i ograničenog praćenja pojedinih razvojnih domena, određena neizvjesnost ostaje.

Odabir antidepresiva tijekom trudnoće zahtijeva individualiziranu procjenu očekivane terapijske koristi i potencijalnih rizika za majku, fetus i novorođenče. Pritom je potrebno uzeti u obzir težinu i tijek depresivnog poremećaja, prethodni terapijski odgovor, gestacijsku dob, komorbiditete te dostupne podatke o reproduktivnoj sigurnosti pojedinog lijeka. Važno je naglasiti da ne postoji antidepresiv za koji se može jamčiti potpuna sigurnost tijekom trudnoće, kao što ni statistički značajna povezanost s određenim nepovoljnim ishodom ne predstavlja nužno dokaz uzročno-posljedičnog odnosa.

SSRI-i su najopsežnije istraživana skupina antidepresiva u trudnoći te se, prema smjernicama ACOG-a, smatraju prvom linijom farmakološkog liječenja perinatalne depresije. Sertralin i escitalopram u tim se smjernicama navode kao razumne početne terapijske mogućnosti u bolesnica bez prethodne farmakoterapijske anamneze. Međutim, navedena preporuka ne podrazumijeva da su ti lijekovi dokazano sigurniji od svih ostalih antidepresiva niti da je njihova primjena optimalna u svakoj kliničkoj situaciji [4].

Za druge skupine antidepresiva, uključujući SNRI-e i antidepresive drugih farmakoloških mehanizama, dostupna baza podataka o reproduktivnoj sigurnosti u pravilu je manje opsežna i heterogenija. To samo po sebi ne znači da su navedeni lijekovi povezani s većim fetalnim rizikom, nego da je stupanj sigurnosti znanstvenih zaključaka ograničeniji. Stoga pri interpretaciji dostupnih dokaza treba razlikovati nedostatak podataka od dokazanog povećanja rizika.

Poseban oprez potreban je pri donošenju odluke o promjeni antidepresiva u trudnice koja je već postigla stabilnu remisiju. Zamjena prethodno djelotvornog lijeka ne mora nužno rezultirati smanjenjem fetalnog rizika, dok istodobno može povećati vjerojatnost pogoršanja osnovnog psihijatrijskog poremećaja. Prethodni terapijski odgovor stoga predstavlja jedan od ključnih čimbenika pri individualnom odabiru liječenja, što naglašavaju i međunarodne smjernice ACOG-a, NICE-a i BAP-a [4–6].

Pri prvom uvođenju farmakoterapije tijekom trudnoće opravdano je razmotriti antidepresive za koje postoji opsežnija i metodološki kvalitetnija baza podataka o reproduktivnoj sigurnosti. Međutim, izbor lijeka ne bi se trebao temeljiti isključivo na rezultatima pojedinačnih epidemioloških istraživanja, nego na cjelovitoj procjeni očekivane učinkovitosti, podnošljivosti i potencijalnih maternalnih, fetalnih i neonatalnih rizika.

U kliničkoj praksi stoga je primjerenije govoriti o antidepresivima s različitom količinom i kvalitetom dostupnih podataka nego o jednostavnoj podjeli na „sigurne” i „nesigurne” lijekove. Konačna terapijska odluka treba biti rezultat informiranog zajedničkog odlučivanja, uz dokumentiranu procjenu koristi i rizika te, prema potrebi, suradnju psihijatra, ginekologa i drugih uključenih specijalista.

Suvremene smjernice ACOG-a (2023.), NICE-a (CG192) i konsenzusne preporuke Britanskog udruženja za psihofarmakologiju (BAP, 2017.) naglašavaju potrebu individualizirane procjene koristi i rizika primjene antidepresiva tijekom trudnoće [4–6].

1.       Nastavak ili prekid postojeće terapije

ACOG u kliničkim smjernicama broj 5 preporučuje da se psihofarmakološko liječenje ne uskraćuje niti prekida isključivo zbog trudnoće ili dojenja. Odluka o nastavku terapije mora uključivati težinu psihijatrijske bolesti, prethodni terapijski odgovor i rizik relapsa [4].

NICE CG192 također naglašava individualizirani pristup, ali preciznije razlikuje terapijske mogućnosti prema težini depresivnog poremećaja. U trudnica koje uzimaju antidepresiv zbog blage do umjerene depresije preporučuje se razgovor o mogućnosti postupnog prekida farmakoterapije uz odgovarajuću psihološku intervenciju (preporuka 1.8.4).

Kod umjerene depresije odluka o prekidu uključuje procjenu prethodnog terapijskog odgovora, gestacijske dobi, rizika relapsa i preferencija trudnice (1.8.5). Kod teške depresije među terapijskim mogućnostima izričito se navodi nastavak postojećeg antidepresiva, uz mogućnost kombiniranja farmakoterapije i intenzivne psihološke intervencije (1.8.6) [5].

Konsenzusne preporuke BAP-a dodatno naglašavaju važnost očuvanja psihičke stabilnosti trudnice i potrebu opreznog razmatranja promjene prethodno djelotvorne terapije [6].

U bolesnica s anamnezom teških ili rekurentnih depresivnih epizoda, suicidalnosti, hospitalizacija ili prethodnog pogoršanja nakon prekida liječenja nastavak djelotvornog antidepresiva često predstavlja klinički opravdanu strategiju.

Promjena antidepresiva tijekom trudnoće nije automatski sigurnija opcija jer može dovesti do gubitka terapijskog odgovora, simptoma ustezanja ili dodatne fetalne izloženosti tijekom prijelaza na drugi lijek.

2.       Uvođenje antidepresiva tijekom trudnoće

ACOG preporučuje SSRI-e kao prvu liniju farmakološkog liječenja perinatalne depresije. U bolesnica bez prethodne farmakoterapijske anamneze sertralin i escitalopram smatraju se razumnim početnim izborima. Međutim, prethodni povoljan terapijski odgovor na drugi antidepresiv važan je čimbenik pri individualnom odabiru lijeka [4].

NICE u preporuci 1.4.12 savjetuje odabir psihofarmaka s najpovoljnijim profilom rizika za majku i dijete, uzimajući u obzir prethodni terapijski odgovor. Preporučuje primjenu najniže učinkovite, ali ne subterapijske doze te prednost monoterapije kada je to klinički moguće. Također upozorava da tijekom trudnoće mogu biti potrebne prilagodbe doziranja zbog fizioloških promjena farmakokinetike [5].

Cilj farmakoterapije treba biti postizanje remisije depresivnih simptoma, a ne samo primjena što niže doze lijeka. Subterapijsko doziranje može dovesti do fetalne izloženosti bez odgovarajuće koristi za psihičko zdravlje majke.

Tijekom liječenja preporučuje se sustavno praćenje depresivnih simptoma validiranim instrumentima, poput Edinburghske ljestvice postnatalne depresije (EPDS) ili upitnika PHQ-9, što NICE navodi u preporuci 1.4.9. Potrebna je i redovita klinička procjena suicidalnog rizika [5].

3.       Kasna trudnoća i planiranje poroda

U trećem tromjesečju potrebno je pravodobno informirati opstetrički i neonatalni tim o antidepresivnoj terapiji trudnice. S obzirom na mogućnost PNAS-a i rijetkog PPHN-a, preporučuje se odgovarajuća klinička procjena novorođenčeta nakon poroda [5,13].

Rutinsko smanjivanje ili ukidanje antidepresiva pred porod nije opravdano isključivo radi smanjenja neonatalnih rizika.

Posebno je važno planirati kontinuitet psihijatrijskog liječenja nakon poroda, budući da postpartalno razdoblje predstavlja vrijeme povećane vulnerabilnosti za pogoršanje ili ponovnu pojavu depresije.

Suvremeni znanstveni dokazi potvrđuju da prenatalna izloženost antidepresivima može biti povezana s određenim fetalnim i neonatalnim komplikacijama. Međutim, apsolutni rizici većine ozbiljnih ishoda relativno su niski, a za mnoge opažene povezanosti nije moguće pouzdano razdvojiti učinak lijeka od učinka osnovne psihijatrijske bolesti i drugih čimbenika.

Novija istraživanja dodatno naglašavaju važnost metodološki kvalitetnih analiza koje uzimaju u obzir depresiju majke, obiteljske i genetske čimbenike te prethodni terapijski odgovor. Takvi nalazi upućuju na potrebu oprezne interpretacije statističkih povezanosti i izbjegavanja pojednostavljenih zaključaka o teratogenosti i dugoročnim neurorazvojnim učincima antidepresiva.

Međunarodne smjernice ACOG-a, NICE-a i BAP-a naglašavaju da se odluke o farmakoterapiji tijekom trudnoće trebaju temeljiti na individualiziranoj procjeni koristi i rizika, uzimajući u obzir težinu i tijek depresije, prethodni terapijski odgovor, rizik relapsa i preferencije trudnice.

Trudnoća sama po sebi nije indikacija za automatski prekid djelotvorne antidepresivne terapije, kao što ni rutinsko smanjivanje doze pred porod ne predstavlja dokazano učinkovitu strategiju prevencije neonatalnih komplikacija.

U konačnici, sigurnost primjene antidepresiva tijekom trudnoće ne može se promatrati odvojeno od rizika koje nosi sam depresivni poremećaj. Očuvanje psihičkog zdravlja majke važan je preduvjet povoljnih ishoda trudnoće, a odluka o farmakoterapiji treba se temeljiti na individualnoj procjeni u kojoj se jednaka pozornost posvećuje dobrobiti majke i djeteta.