ACNE VULGARIS – opcije liječenja i koji to čimbenici utječu na pridržavanje ili nepridržavanje oboljelih preporuka liječenja

Acne vulgaris ili vulgarne akne (ili akne) je kronična bolest koju klinički karakterizira pojava komedona (tzv.mitesera), pustula, papula nodula i cista. Patogeneza ove bolesti bazirana je na abnormalnoj keratinizaciji, kolonizaciji Cutibacterium acnes te povećanoj proizvodnji loja. Uvjetovana je genetikom i hormonalnim poremećajima.

Vulgarne akne izuzetno je česta bolest kože, osobito u adolescenata. Ova dermatoza često počinje u predadolescenciji i traje i u odrasloj dobi. Povezana je s negativnim utjecajem na mentalno zdravlje oboljelog, uključujući povećanu prevalenciju poremećaja raspoloženja, izostanke iz škole, nezaposlenost, pa čak i suicidalnost. Akne negativno utječe na samopouzdanje, društvene interakcije i ukupno kvalitetu života u adolescenata i ostalih oboljelih. Unatoč navedenim negativnim učincima bolesti, pridržavanje preporuka liječenja je relativno slabo prihvaćeno od strane bolesnika zbog brojnih čimbenika. Adolescenti često prekidaju liječenje kod poboljšanja, percepcije pogoršanja akni ili nuspojava topikalnih ili sustavnih lijekova, posebno kod lokalnih tretmana. Topikalna terapija za akne oduzima mnogo vremena, često je kombinacija više topikalnih pripravaka i komplicirana je za primjenu i nanošenje, što često dovodi do nepravilnoga korištenja te propuštenih tretmana. Adherencija topikalnoj terapiji je izazovna i prema navodima oboljelih teža nego jednostavno uzimanje tablete. Pojednostavljenje liječenja (npr. monoterapija s lijekom isotretinoin) pridonosi većoj suradljivosti dok je propisivanje višestrukih tretmana, topikalnih retinoida i preporuka liječenja proizvodima bez recepta povezano s primarnim nepoštivanjem preporuka kod adolescenata s aknama. Također je i cijena proizvoda identificirana kao prepreka liječenju kod oboljelih.

U slučajevima blagih i umjerenih akni obično se koriste različita topikalna sredstva, kao što su retinoidi, antibiotici, benzoil peroksid, azelaična kiselina i salicilna kiselina. Iako se neki od njih koriste u monoterapiji, prednost različitih kombinacija navedenih tvari u terapiji pokazala je superiorne učinke u mnogim studijama te je uvrštena u europske smjernice. Zbog rastuće rezistencije bakterija i ograničenog djelovanja treba izbjegavati koristiti lokalne antibiotike u monoterapiji.

Retinoidi – lokalni retinoidi su raznolika skupina derivata vitamina A, a uključuju adapalen, tretinoin i tazaroten, te sprječavaju stvaranje komedona reguliranjem proliferacije i diferencijacije keratinocita. Topikalni retinoidi preferirani su tretman i terapija održavanja za sve oblike akne, smanjujući broj komedona i upalnih lezija akne

Lokalni antibiotici mogu se koristiti u prvoj liniji liječenja vulgarne akne i imaju dodatne protuupalne učinke, ali se ne smiju koristiti kao monoterapija zbog brzog razvoja visokih stopa rezistencije na antibiotike nakon nekoliko tjedana do mjeseci. Globalno je prijavljena rezistencija bakterije Cutibacterium acnes (ranije poznate kao Propionibacterium acnes) na eritromicin i klindamicin. Povećana rezistencija korelira sa smanjenom učinkovitošću liječenja akni. Preporučuje se uporaba lokalnih antibiotika u kombinaciji s benzoil peroksidom, bilo kao proizvod koji se ispire ili ostavlja na koži.

Nova obećavajuća topikalna sredstva su: clascoterone (monoester cortexolona s lokalnim antiandrogenim djelovanjem); dapsone, calcipotriol (suprimira keratinsku proliferaciju).

Oralni antibiotici indicirani su za liječenje umjerenih do teških upalnih akni ili upalnih akni otpornih na samo lokalnu terapiju. Treba ih koristiti u kombinaciji s lokalnim retinoidima i/ili benzoil peroksidom, a monoterapija se ne preporučuje. Terapija bi trebala biti privremena, kao most prema drugim oralnim terapijama ili samo prema lokalnim lijekovima. Dugotrajno liječenje (>3-6 mjeseci) treba izbjegavati kako bi se ograničio razvoj rezistencije na antibiotike.

Tetraciklini (doksiciklin i minociklin) imaju protuupalna svojstva i smatraju se prvom linijom oralne antibiotske terapije. Oralni makrolidi, kao što je azitromicin, mogu se koristiti za pacijente kod kojih su tetraciklini kontraindicirani. Prema europskim smjernicama postoji mogućnost sustavnog liječenja teških akni s antibioticima u kombinaciji s topikalnim adapalenom ili azelaičnom kiselinom.

Antibiotici izbora ostaju doxycycline and lymecycline (doksiciklin i limeciklin), ali su ograničeni na razdoblje liječenja od tri mjeseca.

Sistemski retinoid (oralni isotretinoin) općenito je siguran i dobro se podnosi, unatoč određenim društveno ukorijenjenim negativnim konotacijama. Odobren je od FDA (US Food and Drug Administration) za liječenje teškog oblika vulgarne akne, a također se preporučuje za umjerene akne koje su otporne na liječenje, dovode do ožiljaka ili uzrokuju značajan psihosocijalni stres. Meta-analiza iz 2017. nije otkrila povećani rizik od depresije tijekom uzimanja izotretinoina i poboljšanje depresivnih simptoma nakon liječenja, iako su zabilježeni rijetki slučajevi pogoršanja raspoloženja kod pacijenata koji su klinički nestabilni. Literatura također podupire nedostatak povezanosti između upalne bolesti crijeva i upotrebe isotretinoina.

Iako isotretinoin ostaje zlatni standard za sustavno liječenje teških akni, zbog svojih nuspojava i teratogenog djelovanja još uvijek postoji potreba za sustavnim lijekovima boljeg sigurnosnog profila i s manje nuspojava.

Sarecycline (sareciklin) je pokazao dobru učinkovitost u liječenju teških akni na licu i trupu, s relativno niskom stopom nuspojava i dobrom podnošljivošću.

Zanimljiva terapijska opcija za akne opisana u raznim studijama je montelukast. Montelukast je selektivni antagonist CysLT1 receptora s protuupalnim učinkom djelovanja. U Poljskoj je ovaj lijek registriran za liječenje astme. Montelukast je svakako zanimljivo sredstvo, ali njegova učinkovitost kao adjuvantno sredstvo u terapiji akni zahtijeva daljnje studije.

Akne su multifaktorijalna bolest kože koja zahtijeva dugotrajno liječenje. Tijekom godina uvedene su mnoge topikalne i sustavne mogućnosti liječenja; međutim, mnogi oboljeli ne vide zadovoljavajuće rezultate liječenja i imaju poteškoća u pridržavanju preporuka liječenja. Odabir odgovarajućeg liječenja od najveće je važnosti za postizanje zadovoljavajućih ishoda liječenja koji odgovaraju potrebama bolesnika i osiguravaju adekvatnu suradnju bolesnika.