Uvod

Psihotični poremećaji predstavljanju jedan od najvećih javnozdravstvenih problema jer čine veliki udio invalidnosti cjelokupnog društva karakteriziran značajnim oštećenjem socijalnog, profesionalnog i osobnog funkcioniranja. Stoga je poseban izazov u psihijatriji određivanje točnog početka liječenja, doziranja i trajanja liječenja zbog složenosti simptoma i čestih relapsa. U literaturi se najčešće spominje multidisciplinarni pristup [1, 2, 3].

Razrada

Suvremeni pristupi liječenju psihotičnih poremećaja stavljaju naglasak na funkcionalni ishod bolesti. Pri tome se ranim terapijskim intervencijama nastoji prevenirati i/ili reducirati javljanje psihotične dekompenzacije kod osoba s visokim rizikom od javljanja psihotičnih poremećaja te prevenirati psihičku i funkcionalnu deterioraciju bolesnika s jasnim prvim psihotičnim simptomima postizanjem simptomatske i funkcionalne remisije i, u konačnici, oporavka s primjerenom kvalitetom života oboljelih (4, 5). Ti terapijski ciljevi impliciraju nužnost što je moguće ranijeg provođenja adekvatnih i sveobuhvatnih farmakoloških i multidisciplinarnih psihosocijalnih terapijskih i rehabilitacijskih intervencija primjerenih svakomu pojedinom bolesniku.

 

U prilog nužnog provođenja pravodobnih preventivnih i terapijsko-rehabilitacijskih postupaka govori i činjenica prema kojoj se najvažnija kognitivna deterioracija bolesnika oboljelih od shizofrenije javlja u prve dvije do pet godina od pojave prvih simptoma bolesti, tzv. kritični period (4, 6). Izostanak pravodobnog i adekvatnog liječenja često, uz progresiju kognitivnih simptoma, dovodi i do progresije negativnih simptoma psihotičnog procesa, što pridonosi redukciji kapaciteta bolesnika za samostalno funkcioniranje i dodatno otežava uspješnost liječenja.

 

Potrebno je istaknuti da se farmakološke, psihoterapijske i socioterapijske intervencije kod osoba s visokim rizikom od javljanja psihoze i bolesnika oboljelih od prvih psihotičnih poremećaja često razlikuju od terapijskih postupaka koji se primjenjuju kod osoba s višestrukim psihotičnim epizodama. Mnogobrojni su razlozi koji determiniraju specifičan pristup prvim psihotičnim poremećajima. Ponajprije je potrebno poštovati individualni kontekst svakoga pojedinog bolesnika: kliničku sliku, premorbidne karakteristike, simptome prodromalne faze, trajanje neliječene psihoze, komorbidne dijagnoze, socijalnu potporu, suradljivost u liječenju i drugo (5).

 

Osnova i temelj liječenja shizofrenije i drugih psihotičnih poremećaja iz spektra shizofrenije jest primjena antipsihotika. Antipsihotici se rabe i u liječenju svih ostalih psihotičnih poremećaja. Ovisno o indikaciji, može se razlikovati preporučena duljina primjene antipsihotika. Antipsihotici su lijekovi koje možemo podijeliti na starije (prva generacija/,,tipični“) i novije (druga i treća generacija/,,atipični“). Temeljni mehanizam djelovanja antipsihotika jest antagonističko djelovanje na postsinaptičke dopaminske receptore (prve i druge generacije) ili parcijalno postsinaptičko dopaminsko agonističko/antagonističko djelovanje (treće generacije).

 

Antipsihotici su lijekovi prvog izbora za liječenje: shizofrenije, shizoafektivnog poremećaja, perzistirajućega sumanutog poremećaja, akutnoga psihotičnog poremećaja, ostalih neorganskih i nespecificiranih psihotičnih poremećaja, organski uvjetovanih psihotičnih poremećaja, psihotične dekompenzacije afektivnih poremećaja (BAP-a, depresije), postpartalne psihoze, psihotične dekompenzacije u okviru demencije, psihotičnog poremećaja uvjetovanoga psihoaktivnim tvarima.

 

Što se tiče liječenja prvih psihotičnih epizoda, simptomi se povlače kod većine bolesnika (90% u prvih 12 mjeseci liječenja), ali pitanje koje se sve češće postavlja i oko kojega se vode brojne diskusije jest koliko dugo preporučiti uzimanje antipsihotika nakon postizanja remisije u liječenju prvoga psihotičnog poremećaja (7, 8, 9).

U ovom trenutku ne postoji općeprihvaćeni konsenzus vezan uz navedenu temu, ali iz recentnih publikacija možemo sistematizirati ove najcitiranije preporuke:

  1. Preporučuje se terapija održavanja antipsihotikom od najmanje tri godine nakon prve psihotične epizode.
  1. Doze lijekova se snižavaju nakon prvih šest mjeseci liječenja ili prije, prema kliničkoj slici te se mogu sniziti na doze održavanja, odnosno minimalne učinkovite doze.
  2. Nakon prekida farmakoterapije potrebno je bolesnika pratiti još najmanje dvije godine.
  3. Prevencija relapsa provodi se i psihosocijalnim intervencijama u okviru integralnog pristupa liječenja psihoze

Trajanje farmakoterapije nakon prve epizode može biti i duže, npr., 3 – 5 godina uz sniženje doze ili potpuno prekidanje terapije antipsihoticima, 6 mjeseci nakon postizanja oporavka kod bolesnika koji imaju trajanje neliječene psihoze (DUP) kraće od 6 mjeseci, kod bolesnika koji imaju manje izražene negativne, nespecifične, psihomotorne i kognitivne deficite premorbidno i na početku liječenja te kod bolesnika koji imaju manju izraženost afektivnih smetnja premorbidno ili na početku liječenja.

S druge strane, preporuke o trajanju liječenja antipsihoticima u periodu od 5 do 7 godina uz sniženje ili prekidanje doze 6 mjeseci nakon postizanja oporavka preporučuje se za bolesnike čiji tijek bolesti karakterizira dulje trajanje neliječene psihoze (DUP), više od 6 mjeseci, za bolesnike koji imaju veću izraženost negativnih, nespecifičnih, psihomotornih i kognitivnih deficita premorbidno i na početku liječenja te za bolesnike kod kojih su afektivne smetnje izraženije premorbidno ili na početku liječenja (7, 8, 9).

Kako je među našim pacijentima često prisutna smanjena suradljivost, dugodjelujući antipsihotici predstavljaju prikladnu terapijsku opciju.

Zaključak

Zaključno, psihotični poremećaji predstavljaju složen i značajan javnozdravstveni izazov koji zahtijeva pravodobno, individualizirano i multidisciplinarno liječenje. Poseban naglasak stavlja se na ranu intervenciju, osobito unutar „kritičnog perioda“ kako bi se spriječila kognitivna i funkcionalna deterioracija te poboljšali dugoročni ishodi liječenja.

Primjena antipsihotika ostaje temelj terapije, uz prilagodbu doze i trajanja liječenja prema kliničkoj slici i individualnim karakteristikama bolesnika.

Iako ne postoji jedinstveni konsenzus o optimalnom trajanju farmakoterapije psihoza, preporuke ukazuju na potrebu dugotrajnog praćenja i postupnog smanjivanja terapije uz istodobnu primjenu psihosocijalnih intervencija.

Sveobuhvatan i personaliziran pristup ključan je za postizanje remisije, prevenciju relapsa i poboljšanje kvalitete života oboljelih.

Reference
  1. World Health Organization. Schizophrenia [Internet]. Geneva: World Health Organization; 2023. Available from: https://www.who.int/news-room/fact-sheets/detail/schizophrenia
  2. World Health Organization. The global burden of mental disorders and the need for a comprehensive, coordinated response from health and social sectors at the country level [Internet]. Geneva: World Health Organization; 2012 [cited 2026 Mar 15]. Available from: https://www.who.int
  3. Țenea Cojan Ș T, Dinescu V C, Gheorman V, Dragne IG, Gheorman V, Forțofoiu C M, et al. Exploring multidisciplinary approaches to comorbid psychiatric and medical disorders: a scoping review. Life (Basel). 2025;15(2):251. https://doi.org/10.3390/life15020251
  4. Liebermann JA, Perkins D, Belger A i sur. The early stages of schizophrenia: speculations on pathogenesis, pathophysiology, and therapeutic approaches. Biol Psychiatry 2001;50:884–97.
  5. Wunderink L, Sytema S, Nienhuis FJ, Wiersma D. Clinical recovery in first-episode psychosis. Schizophr Bull 2009;35:362–9. doi: 10.1093/schbul/sbn143
  6. Birchwood M, Todd P, Jackson T. Early interventions in psychosis. The critical period hypothesis. Brit J Psychiatry Suppl 1998;172:53–9.
  7. Emsey R, Rabinowitz J, Medori R. Remission in early psychosis: Rates, predictors, and clinical and functional outcome correlates. Schizophr Res 2007;89:129–39. doi: 10.1016/j.schres.2006.09.013.
  8. Štrkalj-Ivezić S, Jendričko T, Skočić D i sur. Biopsihosocijalni program Dnevne bolnice Zavoda za socijalnu psihijatriju Klinike za psihijatriju Vrapče u oporavku pacijenta. 6. hrvatski psihijatrijski kongres, Zagreb, 9. – 11. listopada 2014.
  9. McGorry P, Alvarez-Himenez M, Killackey E. Antipsychotic Medication During the Critical Period Following Remission From First-Episode Psychosis: Less Is More. JAMA Psychiatry 2013;70:898–900. doi: 10.1001/jamapsychiatry.2013.264.
  1. Uvod
  2. Razrada
  3. Zaključak