Uvod

Psihotični poremećaj, uključujući shizofreniju, predstavlja kronično psihijatrijsko oboljenje koje značajno utječe na funkcionalnost pojedinca i zahtijeva sveobuhvatan pristup liječenju. Dosadašnja klinička praksa, kao i znanstvena istraživanja, potvrđuju da učinkovitost terapije nije uvjetovana isključivo farmakološkim i psihoterapijskim intervencijama, već i kvalitetom socijalne podrške, osobito unutar obiteljskog okruženja. Obitelj je primarni izvor podrške i ima ključnu ulogu u tijeku i prognozi poremećaja, adherenciji na farmakoterapiju, prevenciji relapsa te postizanju oporavka.

Psihijatrijska služba prvenstveno je fokusirana na pacijenta i njegove potrebe, dok su obiteljske intervencije često zanemarene, iako je poznato da članovi obitelji koji skrbe za oboljelog imaju smanjenu kvalitetu života. Psihijatri kod polovice pacijenata procjenjuju nedostatnu ili minimalnu obiteljsku podršku. Stoga je potrebno ukazati na važnost asertivnih obiteljskih intervencija s ciljem povećanja psihološke podrške te psihoedukacije, kako bi se smanjilo opterećenje obitelji i omogućilo da budu adekvatna potpora oboljelom članu. Obitelj ima snagu koju može iskoristiti u procesu postizanja oporavka i razvoja otpornosti. Obiteljska intervencija trebala bi biti ključna sastavnica programa rane intervencije u psihijatriji.

Uloga obitelji u psihotičnim poremećajima

Pojava psihotične epizode narušava svakodnevno funkcioniranje, a simptomi poput sumanutih ideja, halucinacija, dezorganiziranog mišljenja i ponašanja dovode do povlačenja iz društvenih odnosa i gubitka radne sposobnosti. Psihotični poremećaj narušava dotadašnje planove za budućnost i često vodi osobu prema privremenoj ovisnosti o drugima. U tom kontekstu, obitelj često postaje jedina stabilna okosnica podrške.

Postizanje oporavka osobe s psihotičnim poremećajem dugotrajan je i zahtjevan proces koji uključuje članove obitelji. No, obitelj nerijetko doživljava psihički poremećaj svog člana kao vlastiti poraz. Stoga je očekivano da ozbiljna psihička bolest, kao što je poremećaj iz psihotičnog spektra, pogađa ne samo oboljelu osobu, već i članove njezine obitelji.

Poznato je da obitelj skrb o oboljelom članu doživljava kao težak i zahtjevan zadatak. Participacija članova obitelji u liječenju ima i dijagnostičku dimenziju, jer oni često pružaju ključne informacije o premorbidnom funkcioniranju i dinamici pogoršanja simptoma. Uloga obitelji je višestruka: pruža skrb, nadzire terapiju, prepoznaje rane znakove pogoršanja i osigurava emocionalnu sigurnost. Veći teret imaju obitelji na početku liječenja u odnosu na one s duljim iskustvom.

Uključivanje obitelji u proces liječenja danas je široko prepoznato. Šanse za oporavak veće su ako se s liječenjem započne dovoljno rano, u takozvanom „kritičnom periodu“, kroz programe rane intervencije.

Kronična priroda bolesti može dovesti do preopterećenja i obiteljske iscrpljenosti – fenomena u kojem kontinuirani stres, osjećaj bespomoćnosti i nedostatak informacija rezultiraju emocionalnim distanciranjem ili pretjeranom kritičnošću članova obitelji. Istraživanja pokazuju da postoji veći rizik od recidiva kada je obitelj previše uključena, neprijateljski nastrojena, sklona kritiziranju i nezadovoljna – koncept poznat kao visoka razina izraženih emocija (high expressed emotion – HEE). Takav emocionalno nabijen komunikacijski stil povećava rizik od relapsa kod osoba sa shizofrenijom.

Tijek bolesti mijenja se kada unutar obitelji zavlada pozitivna atmosfera i kada svi članovi dobiju dostatno znanje i vještine koje ih osnažuju za bolje razumijevanje situacije i pružanje adekvatne podrške.

Psihijatrijska edukacija i psihoedukacija obitelji

Budući da je oporavak proces, a ne trenutno stanje, edukacija i podrška obitelji ključan su dio programa rane intervencije. Uvođenje strukturiranih psihoedukacijskih programa za obitelji osoba s psihotičnim poremećajem jedno je od značajnijih postignuća moderne psihijatrije. Ti programi pružaju informacije o prirodi bolesti, mogućnostima liječenja, tehnikama suočavanja s kriznim situacijama i načinima potpore oboljelom.

Cilj psihoedukacijskih radionica je interaktivnim pristupom pružiti kvalitetne i stručno provjerene informacije o nastanku i održavanju poremećaja te dostupnim oblicima liječenja. Psihoedukacija osnažuje obitelj da bude adekvatan oslonac oboljelom članu te sprječava emocionalno sagorijevanje. Valja naglasiti kako je psihoedukacija proaktivna, promiče socijalizaciju i doprinosi destigmatizaciji.

Stigma

Članovi obitelji suočeni su s društvenom stigmom povezanoj s psihičkim bolestima, kao i sa samostigmatizacijom. Stigmatizacija ostaje značajan izazov, kako za pacijente, tako i za njihove obitelji. Strah od osude, izolacija i osjećaj srama mogu dovesti do skrivanja bolesti i izbjegavanja liječenja. I sami članovi obitelji suočavaju se sa socijalnom izolacijom i osjećajem usamljenosti dok obrađuju iskustvo psihotične epizode oboljelog člana.

Često se javljaju osjećaji krivnje i srama, proizašli iz straha da su možda doprinijeli razvoju bolesti ili je nisu pravovremeno prepoznali. Edukacija i destigmatizacija na razini zajednice igraju ključnu ulogu u jačanju obiteljske podrške i uklanjanju prepreka u traženju pomoći

Partnerski odnos između stručnjaka i obitelji

Suvremeni biopsihosocijalni model liječenja naglašava važnost suradnje između obitelji i stručnjaka. Obitelj se ne smije promatrati samo kao pasivni promatrač ili skrbnik, već kao aktivni sudionik terapijskog procesa. Nužno je graditi odnos povjerenja i poštovanja između psihijatrijskog tima i obitelji, uz iskrenu komunikaciju kao ključnu komponentu.

Jedna od karakteristika psihotičnog poremećaja je nedostatak uvida, što je čest razlog otežane suradljivosti i neprihvaćanja liječenja. Partnerski pristup između pacijenta, njegove obitelji i stručnjaka poboljšava uvid, olakšava stvaranje terapijskog saveza i daje sinergijski učinak u liječenju.

Posebnu pozornost treba posvetiti zaštiti prava i dostojanstva pacijenta, osobito u slučajevima kada obitelj preuzima preveliku kontrolu ili kada postoji sukob između pacijentove autonomije i obiteljskih očekivanja. Psihijatri imaju zadatak balansirati između tih potreba, osiguravajući najbolji interes pacijenta i minimizirajući obiteljske konflikte.

Specifični oblici obiteljske intervencije

Obiteljske intervencije proizašle su iz potrebe članova obitelji da se suoče s emocionalnim i psihološkim izazovima, steknu bolje razumijevanje psihičkih poremećaja i poboljšaju međusobnu komunikaciju. Ciljevi uključuju edukaciju o bolesti, razbijanje stigmatizirajućih uvjerenja i pružanje emocionalne podrške.

U kliničkoj se praksi preporučuju različiti oblici rada s obitelji, ovisno o fazi bolesti, obiteljskoj strukturi i spremnosti za suradnju. Obiteljska psihoterapija razvila se kao odgovor na potrebe obitelji osoba oboljelih od shizofrenije. U nekim se ustanovama provode tzv. višeobiteljske grupe – susreti više obitelji, oboljelih osoba i stručnjaka.

Ove grupe osmišljene su s ciljem smanjenja stresa i tjeskobe, emocionalne obrade, osnaživanja, informiranja i poticanja nade. Često po prvi put omogućuju otvoreno suočavanje s problemima o kojima se prethodno nije razgovaralo unutar obitelji. Kroz zajednički rad potiče se promjena, osobni rast i razvoj svih članova.

Roditelji stječu nove uvide kroz međusobnu razmjenu iskustava, uče prepoznavati i mijenjati prenaglašene stavove i ponašanja te poboljšavaju komunikaciju. Grupe su usmjerene na stabilizaciju emocionalnih reakcija, planiranje skrbi, anticipaciju izazova, rješavanje prepreka i redefiniranje obiteljskih odnosa. S vremenom dolazi do smanjenja osjećaja ljutnje i krivnje te jačanja terapijskog saveza.

Zaključak

Obiteljska podrška nezamjenjiv je čimbenik u liječenju osoba s psihotičnim poremećajem. Kvaliteta obiteljske dinamike može značajno utjecati na ishod bolesti, uspješnost liječenja i dugoročnu stabilizaciju pacijenta. Zadaća psihijatrijskog tima uključuje prepoznavanje uloge obitelji, njezino aktivno uključivanje u terapijski proces, kontinuiranu edukaciju i poticanje suradnje. Uzimajući u obzir složenost bolesti i potrebe obitelji, integrirani pristup – koji povezuje farmakološku, psihoterapijsku i obiteljsku komponentu – ostaje temelj kvalitetne skrbi.

Reference
  1. Arroyo, M. L., et al. (2023). Multifamily group psychotherapy: An integrative perspective for the treatment of severe mental disorders.
  2. Browne, J., Sanders, A. S., Friedman-Yakoobian, M., Guyer, M., Keshavan, M., Kim, B., & Kline, E. (2021). Implementation case study: Multifamily group intervention in first-episode psychosis programs. Early Intervention in Psychiatry, 15(5), 1362–1368.
  3. Dixon, L., McFarlane, W. R., Lefley, H., Lucksted, A., Cohen, M., Falloon, I., ... & Sondheimer, D. (2001). Evidence-based practices for services to families of people with psychiatric disabilities. Psychiatric Services, 52(7), 903–910. Pitschel-Walz, G., Leucht, S., Bauml, J., Kissling, W., & Engel, R. R. (2001). The effect of family interventions on relapse and rehospitalization in schizophrenia: A meta-analysis. Schizophrenia Bulletin, 27(1), 73–92.
  4. Falloon, I. R. H. (2003). Family interventions for mental disorders: Efficacy and effectiveness. World Psychiatry, 2(1), 20–28.
  5. Gleeson, J. F. M., Ludwig, K., Stiles, B. J., Piantella, S., McNab, C., Cotton, S., ... & Penn, D. L. (2025). Systematic review and meta-analysis of family-based interventions for early psychosis: Carer and patient outcomes. Schizophrenia Research, 276, 57–78.
  6. Gupta, S., Isherwood, G., Jones, K., & Van Impe, K. (2015). Assessing health status in informal schizophrenia caregivers compared with non-caregivers and caregivers of other conditions. BMC Psychiatry, 15, 1–11.
  7. Hansen, H. G., Starzer, M., Nilsson, S. F., Hjorthøj, C., Albert, N., & Nordentoft, M. (2023). Clinical recovery and long-term association of specialized early intervention services vs treatment as usual among individuals with first-episode schizophrenia spectrum disorder: 20-year follow-up of the OPUS trial. JAMA Psychiatry, 80(4), 371–379.
  8. Hooley, J. M. (2007). Expressed emotion and relapse of psychopathology. Annual Review of Clinical Psychology, 3, 329–352.
  9. Jackson, V. (2019). Multi-family groups and psychosis: A systematic approach. In I. Urlić & M. Gonzales de Chavez (Eds.), Group therapy for psychoses (pp. 146–155). Routledge.
  10. Jukopila, S., & Begić, D. (2020). Psihoedukacija u psihijatriji – kliničke smjernice i praksa. Suvremena psihologija, 23(2), 137–151.
  11. Kuipers, E., Onwumere, J., & Bebbington, P. (2010). Cognitive model of caregiving in psychosis. The British Journal of Psychiatry, 196(4), 259–265.
  12. Kretchy, I. A., Osafo, J., Agyemang, S. A., Appiah, B., & Nonvignon, J. (2018). Psychological burden and caregiver-reported non-adherence to psychotropic medications among patients with schizophrenia. Psychiatry Research, 259, 289–294.
  13. Leff, J., & Vaughn, C. (1985). Expressed emotion in families: Its significance for mental illness. Guilford Press.
  14. Levene, J. E., Lancee, W., Seeman, M. V., Skinner, H., & Freeman, S. J. J. (2009). Family and patient predictors of symptomatic status in schizophrenia. Canadian Journal of Psychiatry, 54, 446–451.
  15. Lowyck, B., De Hert, M., Peeters, E., Wampers, M., Gilis, P., & Peuskens, J. (2004). A study of the family burden of 150 family members of schizophrenic patients. European Psychiatry, 19, 395–401.
  16. Magliano, L., Fiorillo, A., Malangone, C., De Rosa, C., & Maj, M. (2006). Family burden and social network in schizophrenia vs. physical diseases: Preliminary results from an Italian national study. Acta Psychiatrica Scandinavica, 113(Suppl. 429), 60–63.
  17. Maone, A., D'Avanzo, B., Russo, F., Esposito, R. M., Goldos, B. L., Antonucci, A., ... & Narracci, A. (2021). Implementation of psychodynamic multifamily groups for severe mental illness: A recovery-oriented approach. Frontiers in Psychiatry, 12, 646925.
  18. Nuttall, A. K., Thakkar, K. N., Luo, X., Mueser, K. T., Glynn, S. M., Achtyes, E. D., & Kane, J. M. (2019). Longitudinal associations of family burden and patient quality of life in first-episode schizophrenia: The RAISE-ETP study. Psychiatry Research, 276, 60–68.
  19. Okpokoro, U., Adams, C. E., & Sampson, S. (2014). Family intervention (brief) for schizophrenia. Cochrane Database of Systematic Reviews, 2014(3), CD009802.
  20. Riebschleger, J., Costello, S., Cavanaugh, D. L., & Grové, C. (2019). Mental health literacy of youth that have a family member with a mental illness: Outcomes from a new program and scale. Frontiers in Psychiatry, 10, 2–10.
  21. Stowkowy, J., Addington, D., Liu, L., Hollowell, B., & Addington, J. (2012). Predictors of disengagement from treatment in an early psychosis program. Schizophrenia Research, 136(1–3), 7–12.
  22. Šago, D., Filipčić, I., Lovretić, V., & Mayer, N. (2018). Day hospital for early intervention for individuals with psychotic disorders. Psychiatria Danubina, 30(Suppl 4), 192–197.
  23. Šago, D., Barun, I., Filipčić, I., Grošić, V., Hübler, J., Komesarović, K., ... & Martić, V. (2023). Radna bilježnica za edukaciju i oporavak za osobe liječene od poremećaja iz psihotičnog spektra i članove njihovih obitelji. Zagreb.
  24. Yesufu-Udechuku, A., Harrison , B., Mayo-Wilson, E., Young, N., Woodhams, P., Shiers, D., Kuipers, E., & Kendall, T. (2015). Interventions to improve the experience of caring for people with severe mental illness: Systematic review and meta-analysis. The British Journal of Psychiatry, 206, 268–274.
  25. World Health Organization. (2017). Mental health policy and service guidance package: Family and community support. WHO Press.
  1. Uvod
  2. Uloga obitelji u psihotičnim poremećajima
  3. Psihijatrijska edukacija i psihoedukacija obitelji
  4. Stigma
  5. Partnerski odnos između stručnjaka i obitelji
  6. Specifični oblici obiteljske intervencije
  7. Zaključak