Zbrinjavanje bolesnika nakon moždanog udara

Moždani udar naglo je nastalo oštećenje moždanog tkiva uzrokovano prekidom dotoka krvi u određeni dio mozga. Zbog nedostatka krvi i hranjivih tvari dolazi do odumiranja živčanih stanica u zahvaćenim dijelovima mozga što za posljedicu ima gubitak ili oštećenje funkcije kojima taj dio upravlja.

Moždani udar može biti hemoragični ili ishemični. Kod hemoragičnog moždanog udara dolazi do puknuća krvne žile i izlijevanja krvi u okolno moždano tkivo, stvaranja hematoma koji vrši pritisak na isto te je najčešće uzrokovan puknućem aneurizme. Za razliku od njega ishemični moždani udar je puno češći, a nastaje zbog začepljenja krvne žile ugruškom.

Iznimno je važno što ranije prepoznavanje simptoma moždanog udara jer oštećenje mozga može nastati već unutar nekoliko minuta od javljanja simptoma, a brza reakcija i što hitnija medicinska pomoć mogu umanjiti ili čak u potpunosti spriječiti oštećenje moždanih stanica i povećati uspjeh u rehabilitaciji takvih pacijenata. Najčešći su simptomi moždanog udara slabost ili oduzetost jedne strane tijela, utrnulost lica, ruke ili noge, problemi s vidom u smislu dvoslika, mutnog vida ili crnjenja pred očima, poremećaj govora, glavobolja praćena vrtoglavicom i povraćanjem, problemi hodanja, gubitak ravnoteže, zanošenje u jednu stranu, gubitak koordinacije… Nakon što je osoba sa simptomima moždanog udara primljena u bolnicu, provodi se hitno liječenje u skladu s prirodom udara.

Novu eru u liječenju ishemijskog moždanog udara predstavlja mehanička trombektomija. Ovim minimalno invazivnim postupkom uklanja se ugrušak iz okludirane krvne žile i na taj se način ponovno uspostavlja cirkulacija i opskrba moždanih stanica krvlju. Mehanička trombektomija trebala bi započeti unutar šest sati od pojave simptoma. Uspjeh takvog zahvata zahtijeva sinkronizaciju i komunikaciju interdisciplinarnih timova od ulaska pacijenata u hitnu službu do njegove rehabilitacije. Što je kraće vrijeme od pojave simptoma do uklanjanja ugruška, manje su i posljedice i oštećenja stanica pa je samim time i brži oporavak bolesnika i vrijeme rehabilitacije kraće.

Principi neurorehabilitacije se temelje na teoriji neuroplastičnosti. Neurorehabilitaciju treba započeti čim je pacijent u stabilnoj fazi i uz odobrenje nadležnog liječnika. Rehabilitacijski postupci u akutnoj fazi imaju preventivnu funkciju. U ranoj rehabilitaciji osobito je važna suradnja fizioterapeuta i medicinske sestre. Pravilno pozicioniranje pacijenta iznimno je važno kako ne bi uzrokovalo bol u zglobovima, pojačani tonus u mišićima ili smetnje u cirkulaciji. Učestalo okretanje i promjena položaja važni su zbog sprječavanja oštećenja na koži i nastanka dekubitusa. Provode se vježbe disanja zbog sprječavanja respiratornih komplikacija. U skladu s mogućnostima pacijenta i uz pomoć fizioterapeuta, pacijent se dozirano vertikalizira, postavljaju se ciljevi koje pacijent može ostvariti kako bi imao motiv za suradnju i vježbe i posljedično čim brži oporavak. Moždani udar ostavlja manje ili veće trajne posljedice pa je tako i vrijeme oporavka duže.

Rehabilitaciju treba nastaviti i nakon izlaska iz bolnice, uz suradnju više medicinskih stručnjaka, tj. fizioterapeuta, logopeda, radnog terapeuta, a po potrebi i patronažne medicinske sestre. Terapijom je potrebno obuhvatiti sva zahvaćena područja prema individualnim mogućnostima kako bi se što prije poboljšala kvaliteta života oboljelog i njegove obitelji. Nastavak rehabilitacije moguć je u toplicama, u kući, u ustanovi za palijativnu skrb, domovima za starije ili ambulantno u centrima za fizikalnu terapiju što ovisi o stanju bolesnika pri otpustu iz bolnice te o njegovoj starosnoj dobi.

Život nakon moždanog udara više nije isti. Pacijentu treba pružiti podršku da ustraje na putu ostvarivanja što veće samostalnosti jer oporavak nakon moždanog udara je dug, nepredvidiv i bez obzira na to koliko je vremena prošlo od moždanog udara moguće je postići više.