Zloćudni tumori kože

Zloćudni tumori kože obuhvaćaju raznoliku skupinu neoplazmi s različitim kliničkim prezentacijama, biološkim ponašanjem i prognozama. Najznačajniji zloćudni tumori kože su nemelanomski karcinomi kože – bazocelularni i planocelularni karcinomi te melanom.

Bazocelularni karcinom (BCC) ili bazaliom je najučestaliji zloćudni tumor kože koji čini oko 70 do 80% svih zloćudnih tumora kože. Glavni uzročni čimbenik u etiopatogenezi je izloženost ultraljubičastom (UV) zračenju, a ulogu imaju i genetsko naslijeđe, ionizirajuće zračenje te imunosupresija. Najčešće se javlja na dijelovima kože izloženim sunčevom zračenju, kao što su lice, vlasište i vrat.

BCC se obično manifestira kao spororastuća, eritematozna papula s izraženim krvnim žilama, no može se pojaviti i u obliku rane koja ne zacjeljuje ili kraste koja se stalno obnavlja, često sa sjajnim, „bisernim“ rubovima. Postoji nekoliko različitih oblika BCC-a, među kojima su najčešći nodularni, površinski, morfeiformni, infiltrativni i fibroepiteliom (Pinkusov tumor).

Dijagnoza se postavlja na temelju kliničkog izgleda i dermatoskopskog nalaza, a potvrđuje se patohistološkom analizom.

Način liječenja ovisi o vrsti, veličini i lokalizaciji tumora te dobi bolesnika. Najčešće se kirurški odstranjuje, a u određenim slučajevima moguće je liječenje krioterapijom, fotodinamskom terapijom, primjenom lokalnog imunomodulatora te radioterapijom.

Unatoč svojoj zloćudnoj naravi, BCC izrazito rijetko metastazira, no može bili lokalno agresivan i destruktivan.

Po učestalosti, riječ je o drugom najčešćem tipu zloćudnih tumora kože koji čini oko 20% svih zloćudnih tumora kože. Često nastaje iz aktiničkih keratoza i povezan je s akumilarnim izlaganjem suncu te se, kao i BCC, najčešće javlja na fotoeksponiranim dijelovima kože. Osim UV zračenja, za nastanak SCC-a odgovorni su imunosupresija, izlaganje ionizirajućem zračenju, karcinogeni kemijski spojevi (poput arsena i katrana), kronični upalni procesi na koži i sluznicama, stari ožiljci te onkogeni virusi (poput HPV-a).

SCC se obično pojavljuje na aktinički oštećenoj koži u obliku eritematoznog plaka, papule ili nodusa s hiperkeratozom, krastom ili ulceracijom na površini. U usporedbi s BCC-om, SCC je lokalno agresivniji i ima veću sklonost metastaziranju u regionalne limfne čvorove i udaljene visceralne organe.

Dijagnoza se, kao i kod BCC-a, postavlja na temelju kliničke i dermatoskopske slike, a potvrđuje se patohistološkom analizom.

Izbor liječenja ovisi o dobi bolesnika, lokalizaciji i veličini tumora, međutim, zlatni standard u liječenju je kirurško uklanjanje. Ostale metode liječenja uključuju radioterapiju i fotodinamsku terapiju, a kod in situ tumora također se primjenjuju lokalni imunomodulatori. Za liječenje metastatske bolesti koristi se kemoterapija.

Melanom je jedan od najagresivnijih tumora u čovjeka koji nastaje kao posljedica maligne transformacije melanocita, pigmentnih stanica kože i sluznica. Broj novih slučajeva melanoma u stalnom je porastu, te je u Republici Hrvatskoj broj novooboljelih iznosio 19,5/100 000 stanovnika 2017. godine, a  2019. godine je porastao na 22,2/100 000 stanovnika. Danas se melanom smatra multifaktorijalnom bolešću, rezultatom kompleksne interakcije genetike i okoliša. Među rizične čimbenike ubrajaju se pozitivna obiteljska ili osobna anamneza za melanom, svijetla koža, svijetle oči i kosa, sklonost kože sunčanim opeklinama i nemogućnost tamnjenja pri izlaganju suncu, defekti u mehanizmima popravka DNA, povremena intenzivna izloženost suncu, kronična izloženost suncu, boravak u blizini ekvatora, upotreba solarija (posebno prije 35. godine života), jatrogena ili stečena imunosupresija, prisutnost mnogobrojnih nevusa i atipičnih nevusa.

Iako maligni melanom kože čini manje od 5% svih tumora kože, odgovoran je za čak 80% smrtnih slučajeva povezanih sa zloćudnim tumorima kože.

Uzimajući u obzir kliničke i histološke karakteristike, razlikujemo nekoliko oblika primarnih melanoma kože.

Površinsko šireći melanom najčešći je oblik melanoma kod osoba svijetle puti i čini između 60% i 70% svih melanoma. Na početku se često pojavljuje kao smeđa do crna promjena u razini kože, obično s neujednačenom bojom i nepravilnim, nazubljenim rubovima, a s vremenom površina postaje neravna i bradavičasta.

Nodularni melanom drugi je po učestalosti među osobama svijetle puti i čini između 15% i 30% svih melanoma. Češće se dijagnosticira kod muškaraca, obično oko 60. godine života. U većini slučajeva se manifestira kao plavocrna ili eritematozna nodularna promjena koja može ulcerirati ili krvariti. Razvoj ovog melanoma može biti vrlo brz, tek nekoliko mjeseci. Ovaj oblik melanoma se često dijagnosticira u uznapredovalom stadiju i ima lošiju prognozu.

Lentigo maligni melanom čini oko 10% svih melanoma i obično se javlja u starijoj životnoj dobi, na aktinički oštećenoj koži. Najčešće se javlja na licu u obliku nejednoliko pigmentirane smeđe mrlje različitog oblika s nepravilnim rubovima.

Akralni lentiginozni melanom (ALM) čini oko 5% svih melanoma i obično se dijagnosticira u sedmom desetljeću života. Najčešći je oblik melanoma u osoba tamnije puti. Pretežno se pojavljuje na dlanovima, tabanima i ispod noktiju. Subungvalni ALM najčešći je oblik ALM-a, uglavnom lokaliziran na palcu stopala. Zbog nespecifičnog izgleda u početnoj fazi, često se dijagnosticira u uznapredovalom stadiju, stoga je prognoza u ovih bolesnika nepovoljna.

Osim navedenih oblika, postoje i drugi, rjeđi oblici melanoma, kao što su mukozni, dezmoplastični i amelanotični melanom te melanom oka.

Sumnja na melanom obično se postavlja na temelju kliničkog izgleda i dermatoskopske slike, ali i anamnestičkih podataka, a potvrđuje se patohistološkom analizom. Liječenje melanoma ovisi o stadiju bolesti. U najranijoj fazi liječi se kirurškim zahvatom, a u bolesnika s udaljenim metastazama u nekim slučajevima može se primijeniti operativno liječenje, dok se u ostalim slučajevima provodi imunoterapija te ciljana terapija kombinacijom BRAF i MEK inhibitora (u bolesnika s potvrđenom BRAF mutacijom).

Incidencija zloćudnih tumora kože u stalnom je porastu diljem svijeta, stoga je važno poznavati i razlikovati ključne karakteristike pojedinih tumora, kao i njihov utjecaj na zdravlje bolesnika. Pravovremeno dijagnosticiranje i liječenje najvažniji su za postizanje povoljnih ishoda bolesti i smanjenje morbiditeta, a u slučaju melanoma i smanjenje mortaliteta. Budući da bolesnici s osobnom anamnezom zloćudnih tumora kože imaju veću sklonost razvoju novih tumora kože, nužno je redovito kliničko praćenje, a edukacija o važnosti  fotoprotekcije i redovitih samopregleda neophodna je za prevenciju i rano otkrivanje ovih tumora.