Važnost kvalitete života onkološkog bolesnika

Maligna bolest jedna je od vodećih javnozdravstvenih, medicinskih i društvenih problema u svijetu, ali i u Hrvatskoj. Danas je maligna bolest drugi uzročnik smrti, odmah nakon kardiovaskularnih bolesti te je broj oboljelih u stalnom porastu. Osim fizičkog aspekta liječenja raka, danas se velik naglasak stavlja na kvalitetu života onkoloških bolesnika koja može biti znatno narušena nakon dijagnoze i liječenja.

Rak je životno ugrožavajuća bolest koja je nerijetko popraćena intenzivnim emocionalnim doživljajima koji utječu na psihološko i socijalno funkcioniranje pacijenta, ali i njegove bližnje. Međutim, ne reagiraju svi jednako na spoznaju o bolesti. Svatko reagira u skladu sa svojom osobnom strukturom koja određuje njegov stupanj adaptacije. Bolest na različite načine ograničava pacijente, te je potrebno za svakog od njih ustanoviti koliko je ona u sukobu s njegovim željama i ambicijama, koliko izaziva negativne emocije okoline i slično, kako bi mu se moglo pomoći na adekvatan način.

Istraživanje kvalitete života počinje 60-ih godina prošloga stoljeća, a time se bave različite znanstvene discipline od psihologije, filozofije, socijalnih znanosti i kliničke medicine. Kvaliteta života onkoloških bolesnika istraživana je u posljednjem desetljeću kao sve važniji čimbenik u procesu liječenja. Danas postoji niz teorija i definicija o kvaliteti života te upitnika za njezino određivanje. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, kvaliteta života interpretira se u kontekstu kulture u kojoj osoba živi i u povezanosti s osobnim ciljevima i očekivanjima. Ona je pod utjecajem tjelesnog i psihološkog zdravlja, stupnja samostalnosti i povezanosti s okolinom i drugim ljudima. Medicinski pristup naglašava utjecaj zdravlja i bolesti na kvalitetu života.

Četiri su osnovne dimenzije kvalitete života: tjelesna, poslovna, emocionalna i socijalna dobrobit. Kvaliteta života ovisi o osobnom prethodnom iskustvu, sadašnjem stilu života te nadama i ambicijama za budućnost.

Ljudi koji žive s malignom bolesti imaju veći rizik za razvoj različitih psihičkih problema. Istraživanja pokazuju da takvi bolesnici pate ne samo od fizičkih simptoma bolesti nego i od psihološkog i društvenog stresa koji je povezan s dijagnozom. Osim straha od umiranja, pacijenti se osjećaju ugroženi različitim modalitetima liječenja (posebno kemoterapijom ili radioterapijom), brinu o gubljenju njihova tjelesnog integriteta, neovisnosti i društvenih uloga.

Liječenje je povezano s brojnim komplikacijama koje su posljedica osnovne maligne bolesti kao i terapije koju je neophodno provesti u cilju izlječenja ili kontrole bolesti.

Simptomatsko i potporno liječenje onkoloških bolesnika koje je direktno povezano s kvalitetom života onkoloških bolesnika najčešće obuhvaća: profilaksu i liječenje mučnine i povraćanja, uporabu krvnih pripravaka na principima usmjerene transfuzije, profilaksu i liječenje neutropenije i infekcija povezanih s neutropenijom, liječenje boli, nutricijsku potporu, liječenje bisfosfonatima i psihološku potporu.

Mučnina i povraćanje mogu se javiti kao posljedica same bolesti ili kao posljedica terapije. Onkološki bolesnici ih i dalje navode kao jednu od najčešćih i najneugodnijih tegoba.

Većina onkoloških bolesnika u nekoj se fazi bolesti suoči s primanjem kemoterapije, a time i iskustvom mučnine i eventualno povraćanja. Uz to što su vrlo neugodni za bolesnike, mogu povećati toksičnost terapije i uzrokovati prekid ili odgodu liječenja te dovesti do brojnih drugih neželjenih posljedica. Prema „Hrvatskim smjernicama za prevenciju kemoterapijom uzrokovane mučnine i povraćanja“ za prevenciju emeze pri primjeni visoko emetogenih kemoterapeutika primjenjuju se antagonisti serotonina, metoklopramid, glukokortikoidi (deksametazon) te antagonisti NK-a receptora (aprepitant), dok se za prevenciju umjereno emetogene kemoterapije antagonisti serotonina i glukokortikoidi (deksametazon) smatraju dostatnima.

Najčešća hematološka nuspojava je neutropenija (što povećava rizik infekcija), potom anemija, dok je trombocitopenija najrjeđa. Neutropenija je često povezana s visokom incidencijom po život opasnih bakterijskih i gljivičnih infekcija, što se manifestira kao neutropenijska vrućica. Neutropenijska vrućica je jedno od hitnih stanja u onkologiji za koji je karakteristična povišena tjelesna temperatura (>38,5 °C) i istovremeno pad broja neutrofila u perifernoj krvi (< 0,5×10⁹/L). Bolesnici trebaju biti adekvatno liječeni antimikrobnom terapijom, faktorima stimulacije rasta granulocita, transfuzijama koncentrata eritrocita ili trombocita te nadoknadom tekućine i elektrolita. Primjena stimulirajućih faktora rasta skraćuje kemoterapijom induciranu neutropeniju, smanjuje rizik od febrilne neutropenije i rane smrti te omogućava primjene pune doze kemoterapijskih lijekova.

Svježi epidemiološki podaci pokazuju da, unatoč postojanju smjernica za liječenje boli, oko 90 % onkoloških bolesnika u određenoj fazi bolesti trpi bol i patnju. Liječenje maligne boli najčešće je farmakološko, no ako se ne uspije postići zadovoljavajuća analgezija na raspolaganju ostaju i drugi modaliteti liječenja koji uključuju kirurške metode te kemoterapiju i radioterapiju kojima se smanjuje pritisak tumora na okolna tkiva. Cilj liječenja je postizanje procijenjenog intenziteta boli po tzv. vizualno analgetskoj skali (VAS) 3 ili manje, uz minimum nuspojava i poboljšanje kvalitete života. Odgovarajućom primjenom svih raspoloživih metoda bol se može optimalno umanjiti u više od 95 % bolesnika.

Terapija bisfosfonatima koristi se u liječenju osteolitičkih koštanih presadnica. Navedeni lijekovi daju se u obliku tableta (ibandronat, klodronat) ili putem intravenske infuzije (pamidronat, zoledronična kiselina). Denosumab je relativno noviji lijek u navedenoj indikaciji. Prema mehanizmu djelovanja je monoklonalno protutijelo koje se veže na RANK ligand (engl. Receptor Activator of Nuclear Factor –KappaBeta Ligand) i time inhibira aktivnost osteoklasta i resorpciju kosti. Istraživanja su pokazala da primjena bisfosfonata u bolesnica s koštanim presadnicama raka dojke smanjuje rizik nastanka tzv. koštanih događaja. Također snižavaju razinu kalcija u krvi kod bolesnika s hiperkalcemijom te ublažavaju bol. Međutim, nema dokaza da bisfosfonati sprečavaju nastanak koštanih presadnica niti da produžuju preživljenje bolesnika.

Enteralna prehrana je važan element suportivnog liječenja onkološkog bolesnika. Sindrom tumorske kaheksije javlja se kod velikog broja onkoloških bolesnika. Dolazi do nekontroliranog tjelesnog propadanja koje uključuje gubitak tjelesnih zaliha masti, ali i proteina te uzrokuje brojne komplikacije kod liječenja, a značajno utječe na kvalitetu života i psihičko stanje ionako teško bolesnih ljudi. Za liječenje tumorske kaheksije potreban je individualan pristup bolesniku. Odlučuje se o najboljem načinu prehrane te se prema potrebi uvode enteralna i parenteralna prehrana. Povoljno djeluje prehrana bogata omega-3 masnim kiselinama, prvenstveno eikozapentaenskom kiselinom. Od farmakološki aktivnih supstanci za liječenje navedenog sindroma koristi se i megestrol-acetat. Također, pozitivan učinak pokazuju i glutamin, arginin, nukleotidi te glukokortikoidi

Maligna bolest značajno utječe na kvalitetu bolesnikova života. Kroz sustav strukturiranih upitnika taj se utjecaj može i objektivno mjeriti. Svijest o važnosti kvalitete života među onkološkim bolesnicima sve je veća, a cijeli proces onkološkog liječenja i skrbi tako dobiva dodatnu dimenziju. Danas je procjena kvalitete života sastavni dio terapijskih postupaka. Postoje razrađene tehnike (upitnici i ankete) za ispitivanje kvalitete života kod onkoloških bolesnika, kako bi na indirektan način odredili kvalitetu života pojedinca.

Dva najpopularnija instrumenta koja se koriste kod bolesnika s malignim bolestima su upitnik od Europske organizacija za istraživanje i liječenje raka (EORTC QLQ-C30) i američki upitnik Funkcionalna procjena terapije raka (FACT-G, Functional Assessment of Cancer Therapy – General).

Značajan napredak postignut je u otkrivanju i liječenju raka, bolesnici s malignom bolesti žive duže i sve češće govorimo o raku kao kroničnoj bolesti. Nasuprot tome mnoga istraživanja upućuju na to da bolesnici pate od značajne i dugoročne psihološke i fizičke disfunkcije kao posljedice dijagnostike i liječenja raznih karcinoma. Stoga je potrebno pitanju ,,koliko dugo?“ onkološki bolesnici žive nakon dijagnoze, pridružiti i pitanje ,,koliko kvalitetno?“ mogu očekivati da će živjeti nakon dijagnoze.