Stres i dislipidemija

Stres je skup fizičkih i psihičkih promjena koje nastaju pri poremećajima homeostaze, tj. fiziološke ravnoteže organizma. Nepovoljni fizički ili psihički činitelji koji uzrokuju stanje stresa nazivaju se stresorima. Stres zapravo označava različite oblike životnog iskustva i tjelesnih reakcija na takva iskustva. Reakcija na stresore ne mora biti nužno negativna. Stres može izazvati i pozitivne i negativne reakcije. Naime, stres može izazvati bolju prilagodbu ili adaptaciju, i tada je pozitivan učinak stresa na organizam, no može izazvati i pogrešnu prilagodbu, odnosno maladaptaciju i bolesti.

Percepcija stresora pod utjecajem je genetike, iskustva i ponašanja. Čovjek je neprekidno izložen djelovanju različitih fizičkih, psihičkih i socijalnih vanjskih činitelja koji remete homeostazu, odnosno dinamičku ravnotežu fizioloških procesa, tj. uzrokuju alostazu. Homeostaza se ponovno uspostavlja zahvaljujući prilagodbenim mehanizmima, a glavni prilagodbeni mehanizam jest os hipofiza-hipotalamus-nadbubrežna žlijezda (HHN).

Organizmi su konstantno izloženi različitim podražajima koji se mogu okarakterizirati kao stresori. To su u životinja prisutnost grabežljivaca, promjena mikroklime i druge promjene u okolini, reproduktivne zadaće, socijalne interakcije, bolesti, ozljede. U ljudi stresori mogu biti i psihološki pritisci kao što su rokovi, radne obveze, financijske poteškoće uvjetovane fiziološkim ili socijalnim potrebama. Katkad takve pritiske i sami sebi stvaramo. U stanju stresa mijenja se prijenos signala i koncentracija neurotransmitora u mozgu, izlučivanje hormona, ponašanje, vegetativne funkcije. Po Hansu Selyeu (koji je tvorac pojma stres) postoje tri faze u stresnom odgovoru.

Uzbuna (alarm) očituje se reakcijom borbe, bijega ili nepokretnosti i neposredan je odgovor na djelovanje stresora.

Prilagodba (adaptacija) rezultat je uspješnih reakcija na stresor te vodi u ovladavanje novim sposobnostima i vještinama, pojačava otpornost organizma, u ljudi omogućuje rast i razvoj osobnosti.

Iscrpljenje nastaje pri dugotrajnom djelovanju stresora ili kao rezultat neuspješne prilagodbe. Tada dolazi i do razvoja bolesti jer organizam postaje neotporan.

Po trajanju, stres može biti akutan ili kroničan. Po karakteru, postoje oblici stresa koji se mogu izbjeći i oni koji se ne mogu izbjeći (engl. escapable, non-escapable). Po intenzitetu, stres može biti umjeren, srednje jak ili jak te ekstreman.

Stresori (nepovoljni činitelji koji uzrokuju stanje stresa) mogu biti fizikalni ili fizikalno-kemijski (hladnoća, toplina, strujni udar, buka, nadražajne ili otrovne tvari), biološki (bol, akutno krvarenje) i psihološki (nespavanje, infekcija, anafilaktična reakcija). Takvi sistemni stresori pobuđuju brz fiziološki odgovor. Signali se procesiraju od moždanoga debla do paraventrikularne jezgre hipotalamusa putem katekolaminergičnih/neuropeptidnih neurona te u kratkom vremenu izazivaju oslobađanje adrenokortikotropnog hormona (ACTH).

Procesivni neurogeni stresori podražaji su koji pobuđuju aktivne procese u središnjemu živčanom sustavu. Dolaze do paraventrikularnih jezgara neizravno, iz prefrontalnog korteksa i limbičnih struktura (hipokampusa, amigdala) u kojima se stresogeni podražaji uspoređuju s prijašnjim iskustvom pa tek tako obrađeni signali dolaze do hipotalamusa. Tada se aktivira os HHN.

U skupinu procesivnih stresora ubrajaju se psihološki, emocionalni i bihevioralni stresori. Blagi ili umjereni procesivni stresori u čovjeka jesu svakodnevni životni problemi kao što su nesuglasice u obitelji ili na radnome mjestu, nedostatak novca, nedostatak vremena, raskorak između želja i mogućnosti. Veliki životni stresori koji uzrokuju značajnu patnju jesu primjerice smrt bliske osobe, rastava, gubitak posla i slično. Mogu izazvati poremećaje tjelesnog ili psihičkog zdravlja, u obliku psihosomatskih bolesti, reaktivne depresije, anksioznih ili psihotičnih stanja. Psihotraume su stanja vrlo jakoga stresa koja nastaju kao posljedica prirodnih i prometnih katastrofa ili kolektivnog nasilja u sklopu ratova i revolucija.

Regulacija stresa visoko je integriran proces. Mozak na nepovoljne utjecaje odgovara velikim brojem neuroendokrinih i autonomnih reakcija kojima je svrha osposobiti organizam da se efikasno suoči s ugrozom homeostaze. Neurosekretorni neuroni paraventrikularne jezgre hipotalamusa za vrijeme stresa oslobađaju hormone koji se izlučuju u portalnu cirkulaciju i potiču izlučivanje ACTH u hipofizi. To su hormon koji otpušta kortikotropin (CRH) i arginin vazopresin. Bitna sastavnica kompleksnog odgovora na stres jest os hipotalamus – hipofiza – nadbubrežna žlijezda (HHN). Povećano oslobađanje ACTH iz adenohipofize potiče sintezu i izlučivanje glukokortikoida iz kore nadbubrežne žlijezde. Putem tih hormona mozak kontrolira metaboličke i imunosne funkcije organizma. Stanje stresa mijenja vegetativne (autonomne) funkcije, izlučivanje hormona i ponašanje. Vegetativne (autonomne) funkcije u akutnim oblicima stresa mogu biti pojačane ili smanjene.

Povećava se simpatička aktivnost, ubrzava se srčana frekvencija, rastu krvni tlak i tjelesna temperatura, povisuje se razina noradrenalina i renina te koncentracija glukoze i slobodnih masnih kiselina u krvi, ekskrecija fecesa ubrzava se ili usporava, u želučanoj sluznici mogu nastati ulkusi, smanjuje se parasimpatička aktivnost, smanjuje se izlučivanje želučane kiseline i usporava pražnjenje želuca, ograničavaju se imunosne funkcije, u hipotalamusu se povećava oslobađanje CRH i noradrenalina, u hipofizi se povećava izlučivanje ACTH, p-endorfina, prolaktina i vazopresina, a smanjuje izlučivanje hormona rasta, tireotropina (TSH) i gonadotropina (LH/ FSH), u nadbubrežnim se žlijezdama povećava oslobađanje kortikosteroida i adrenalina, u gušterači se povećava izlučivanje glukagona, a smanjuje (ili povećava) izlučivanje inzulina.

Simptomi i znakovi stresa mogu biti fizikalni, psihički ili bihevioralni. Stres se može očitovati i u obliku bolesnoga stanja.

Fizikalni simptomi i znakovi stresa (palpitacije, nedostatak zraka, hladno znojenje, bolovi u prsima, glavobolje i tenzijske glavobolje, smanjeni osjeti u rukama i nogama, suhoća usta, osjećaj mučnine, oslabljen tek, poremećaji probave, povećan motilitet crijeva, gubitak tjelesne težine, trzanje ili ukočenost mišića, učestale infekcije (gripa, prehlada).

Psihički simptomi i znakovi (neodlučnost, nedostatak koncentracije, slabo pamćenje, preosjetljivost na bilo kakve podražaje izvana, noćne more, ružni snovi, negativne misli i suicidalne misli).

Emocionalni simptomi i znakovi (razdražljivost, sumnjičavost, kompleks manje vrijednosti, gubitak povjerenja, bespomoćnost i beznadnost, depresija (pri dugotrajnoj izloženosti stresu), bezvoljnost).

Bihevioralni simptomi i znakovi (smanjena socijalna interakcija (povlačenje u sebe), nerazumna vožnja i izazivanje prometnih nesreća, zloporaba alkohola, droga, pretjerano pušenje i uzimanje crne kave, poremećaji spavanja (nesanica ili prekomjerna pospanost), promjene u hranjenju (gubitak teka ili pojačan apetit), oslabljena mogućnost koncentracije i zapamćivanja, nekarakteristične pogreške, zaboravljanje obveza, napadaji srdžbe, agresivno ili antisocijalno ponašanje, emocionalni ispadi nervozne navike i tikovi.

Bolesti koje su povezane sa stresom ili neodgovarajućim nadzorom nad stresom (želučani vrijed (30 do 65 % ulkusa pripisuje se psihosocijalnim čimbenicima tj. stresu), hipertenzija, virusne infekcije, gripa, herpes simpleks, prehlade, srčana kap, alergije, astma, kožne bolesti (psorijaza), anksiozni poremećaji, depresija, posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), nesanica, bolovi u leđima, vratu, ramenima, glavobolja, migrene, poremećaji spolnih funkcija, probavni poremećaji, neurodegenerativne bolesti, reumatoidni artritis, neki tumori, tuberkuloza.

Dislipidemija, dijabetes melitus tip II, ateroskleroza i hipertenzija s posljedičnim kardiovaskularnim bolestima stanja su koja se najčešće povezuju sa „stresom“.

Posljednjeg desetljeća intenzivnije se proučavaju faktori rizika dislipidemije. Hipertrigliceridemija, hiperkolesterolemija i ostali poremećaji metabolizma lipida vrlo su česti, prevalencija je između 20 % i 50 % u različitim populacijama. Najvažniji etiološki čimbenici dislipidemije, genetska predispozicija i nasljeđe, ujedno su i nepromjenjivi. Neke faktore rizika moguće je tek ponekad kontrolirati, poput psihičkih i fizičkih stresova u nekim situacijama, primjerice na radnom mjestu. Postoji više studija koje, uz prehranu, pokazuju ulogu okolišnih faktora rizika za dislipidemiju. U više je studija dokazano kako psihički i fizički stres utječe na razinu lipida u krvi. Pronađena je poveznica povišene razine lipida kod profesionalnih vozača, posebice triglicerida, LDL i HDL kolesterola. Također je nađena korelacija stresa na radnom mjestu i povišenog krvnog tlaka, dijabetesa tip 2 i dislipidemije. Poremećaj razine lipida je uočen i u raznim drugim zanimanjima, primjerice, policiji, radnicima na željeznici, kabinskom osoblju u avioprijevozu gdje dominira psihološki stres.

Prema studiji Yung-Hsiang Chen, 2017. u kojoj su ispitanici bili podijeljeni u pet grupa prema fizičkom ili psihološkom stresu i intenzitetu stresa, nađeno je kako je psihički stres rizični faktor za povećanje razine triglicerida, LDL kolesterola i snižavanje razine HDL kolesterola. Stresne situacije su pogubne za lipidni profil, kako psihičke tako i fizičke (noćni rad). Psihički stres je osim na razinu lipida pokazao znatan utjecaj i na druge organske sustave. Prema toj studiji čini se kako psihički stres ipak utječe više od fizičkog stresa na razinu lipida. Umjereni do teži fizički rad smanjuje rizik dislipidemije.

Sukladno rezultatima, potrebno je procjenjivati psihički stres u svim situacijama, posebice radnoj sredini. Autori smatraju kako je nužno analizirati specifične faktore rizika pojedinog radnog mjesta, posebice u poslovima s izraženim psihičkim stresorima.

Prema drugim znanstvenim studijama o sindromu izgaranja (burnout) uočeno je kako on može biti prediktor hiperlipidemije među zaposlenicima.

Psihičke stresore nije uvijek moguće kontrolirati, ali prehranu i fizičku aktivnost je, te se na taj način može umanjiti rizik dislipidemije i kardiovaskularnih bolesti. Preporučljivo je u radnu okolinu s izraženim psihičkim stresovima uključiti fizičku aktivnost i razgovore sa psihologom.

Studija C. Catalina-Romero iz 2013. također, na sličan način, pokazuje snažnu povezanost dislipidemije sa psihičkim stresovima na radnom mjestu.

Zanimljiva je studija H. Soreq, 2016. o povezanosti, anksioznošću inducirane microRNA (miRNA – mala nekodirajuća molekula RNA, (koja sadrži oko 22 nukleotida) koju nalazimo u biljkama, životinjama te nekim virusima. Uloga joj je prigušivanje RNA i poslije transkripcijsko reguliranje genetske ekspresije, a koja može djelovati kao most između anksioznosti i metabolizma) s induciranjem metaboličkog sindroma i supresijom upalnih procesa. miRNA je također važna u proizvodnji acetilkolina i drugih važnih neuroprijenosnika. Nastavna istraživanja dokazala su da miRNA dijele regulatorne mreže za metaboličke poremećaje kao i za spektar anksioznih poremećaja (posttraumatski stresni poremećaj, opsesivno-kompulzivni poremećaj, fobije). Takva saznanja imaju i praktične implikacije jer bi se aktivnost miRNA mogla kontrolirati lijekovima na bazi DNA.

Upoznavajući kompleksne mehanizme odgovora na stresore, prije svega psihičke stresore kojima smo sve češće izloženi, i podupirući teorijske pretpostavke navedenim studijama, evidentno je kako je psihički stres jedan od značajnijih faktora rizika za dislipidemiju te posljedično kardio i cerebrovaskularne bolesti. Preporuke su kako je dislipidemiju potrebno kontrolirati pravilnom prehranom i tjelovježbom jer je na psihičke stresore teže utjecati. Zaista, psihički stresori su vezani za nebrojeno mnogo individualnih faktora i teško ih je uniformirati te zahtijevaju individualizirani pristup, za razliku od prehrane i tjelovježbe koji to zahtijevaju ipak u manjoj mjeri. Utjecaj radne sredine, zahtjevi radnog mjesta koji često premašuju kapacitete pojedinca. Zahtjevi okoline, obitelji, društva, nesrazmjer osobnih očekivanja i želja prema mogućnostima što je često potencirano društvenom dekadencijom i hipertrofiranim standardima serviranim preko pregršt društvenih medija koji posebice utječu na mlade osobe, nedovoljno razvijenog osobnog identiteta koje u startu nemaju prilike dostići servirane im ideale, plodno su tlo za razvoj anksioznosti, odnosno kroničnog psihičkog stresa koji posljedično dovodi do, ne samo dislipidemije, nego i oboljenja raznih organskih sustava.

Zaključno bi mogli postaviti pitanje koliko bi briga o mentalnom zdravlju od rane mladosti, briga o blagostanju i životnoj ravnoteži, počevši od obitelji pa do društva u cjelini mogla umanjiti rizik od dislipidemije, ali i niza drugih povezanih bolesti. Bismo li uz psihičko blagostanje bili i „tjelesno zdravije društvo“? Mišljenja sam kako su odgovori na ta pitanja iz ovog teksta prilično jasni te da je nužno voditi brigu o mentalnom zdravlju i blagostanju, jednako, ako ne i više nego o tjelesnom.