Rak prostate

Rak prostate je rak koji se javlja u prostati – maloj žlijezdi s vanjskim izlučivanjem muškog reproduktivnog sustava, veličine oraha. Ima dvije važne funkcije. Pomaže u kontroli mokrenja koja se odvija izravnim pritiskom na gornji dio uretre koji prostata okružuje. Glavna funkcija je izlučivanje bjelkastog sekreta koji čini sjemenu tekućinu ili ejakulat, a on poboljšava uvjete za oplodnju, preživljavanje spermija i pokretljivost u muškom i ženskom reproduktivnom sustavu. Među rizičnim faktorima za karcinom prostate tri su dobro utvrđena: starija dob, etničko podrijetlo i nasljedni faktor. Od karcinoma prostate rijetko boluju muškarci mlađi od 40 godina, a incidencija raste nakon 60. godine s maksimumom oko 80. godine života. To je najčešće spororastući tumor, osim kod muškaraca mlađe životne dobi.

Nekoliko lezija prostate smatra se potencijalnim prekursorima karcinoma prostate: prostatična intraepitelna neoplazija, atipična proliferacija malih acinusa, proliferacijska inflamatorna atrofija i atipična adenomatozna hiperplazija.

90 % svih karcinoma prostate je acinarni adenokarcinom koji nastaje iz epitela perifernih žlijezdi. Nakon njega slijedi duktalni adenokarcinom koji se razvija iz kanalića prostate. Urotelijalni karcinom prostate koji nastaje metaplazijom duktusa prostate ili iz prijelaznog epitela periuretralnih žlijezda javlja se u 1  –3 % karcinoma. Planocelularni i adenoskvamozni karcinom nastaju u samo 1 % karcinoma. Sarkom i endometrioidni karcinom su najrjeđi, ali vrlo agresivni.

Obično rak prostate raste sporo i u početku je ograničen na prostatu, gdje ne može uzrokovati ozbiljnu štetu. Međutim, dok neke vrste raka prostate rastu sporo i mogu zahtijevati minimalno liječenje, druge vrste su agresivne i mogu se brzo širiti.

Rak prostate ne može uzrokovati nikakve znakove ili simptome u svojim ranim fazama, ali napredovanjem može uzrokovati znakove i simptome kao što su:

• problemi s mokrenjem
• učestalo, urgentno mokrenje s oslabljenim mlazom mokraće
• urinarna retencija
• krv u spermi
• neudobnost u području zdjelice
• bolovi u zdjelici i kostima te
• erektilna disfunkcija.

Učestalost latentnih karcinoma puno je viša od simptomatskih karcinoma. Najčešće su komplikacije potpuna retencija urina, urinarne infekcije, kalkuloza i insuficijencija bubrega. Metastatski stadij bolesti obično zahvaća kosti, unutarnje organe i limfne čvorove, a rijetko i mozak.

Vrlo je važno rano otkrivanje jer rak prostate koji je rano dijagnosticiran, kada je još uvijek ograničen na prostatu – ima bolje šanse za uspješno liječenje.

Glavne metode dijagnostike karcinoma prostate su digitorektalni pregled, serumski prostata specifični antigen (PSA) i transrektalnim ultrazvukom vođena biopsija prostate. PSA je protein proizveden tkivom prostate. Muškarci s rakom prostate često imaju povišene razine PSA jer stanice raka stvaraju prekomjerne količine tog proteina i njegove povišene vrijednosti indiciraju biopsiju prostate. U većini slučajeva viša razina PSA upućuje na lošiju prognozu raka prostate. Dijagnoza se potvrđuje u cilindrima tkiva uzetog biopsijom, citološkom uzorku aspirata ili u operativnim uzorcima.

Terapija za rak prostate određuje se na temelju PSA, stadiju i proširenosti tumora, dobi bolesnika, pratećim bolestima i očekivanom trajanju života.

U liječenju klinički lokaliziranog karcinom prostate primjenjuju se: radikalna prostatektomija, radikalna radioterapija i pažljivo praćenje i pravodobno reagiranje. Razvijene su nove metode liječenja: laparoskopska radikalna prostatektomija i robot-asistirana radikalna prostatektomija.

Ostale metode koje se primjenjuju u liječenju su: zračenje, hormonska terapija, krioterapija, kemoterapija i imunoterapija.

Prateći svjetske standarde u urološkoj kirurgiji, na Odjelu za urologiju Opće bolnice Zadar 2003. godine započeo je razvoj urološke laparoskopije. Tada su obavljeni prvi laparoskopski zahvati: laparoskopska nefrektomija i laparoskopska operacija varikocele te konačno 18. 10. 2003. godine prvi put u Hrvatskoj i laparoskopska radikalna prostatektomija. U bolnici se rade i ostali laparoskopski zahvati: ureterolitotomija, pijeloplastika, parcijalna resekcija bubrega, retroperitonealna limfadenektomija i radikalna prostatektomija. Rezultati laparoskopskih operacija su posve usporedivi s rezultatima kod otvorenih zahvata. Prosječno je trajanje operacije u početku bilo znatno duže, da bi se iskustvom značajno skratilo. Značajna prednost laparoskopskih operacija je bolji estetski učinak, kraće vrijeme hospitalizacije, manji poslijeoperacijski morbiditet, smanjena stopa postoperativnih nuspojava i brži oporavak pacijenata.

Preporuke Američkog udruženja urologa sugeriraju da u evaluaciji pacijenta s karcinomom prostate treba uzeti u obzir očekivano trajanje života i sveukupno zdravstveno stanje pacijenta te karakteristike karcinoma: Gleasonov zbroj i stupanj proširenosti bolesti. Prognoza je za većinu bolesnika s rakom prostate, osobito kad je rak prostate lokaliziran ili regionalan, vrlo dobra. Stopa petogodišnjeg preživljavanja za muškarce kojim je rak prostate dijagnosticiran u ranijim stadijima iznosi 99 posto. Očekivano trajanje života starijih bolesnika se neznatno razlikuje od osoba iste dobi bez raka prostate.

Prevencija

Odlazak na redovite sistematske preglede trebao bi biti rutina tijekom radno aktivnog dijela života pa i kada se ode u mirovinu. Postoje dobne granice kada bi se pri sistematskom pregledu pozornost trebala usmjeriti na pojedine organe. Tako je za prostatu potrebno određivanje PSA nakon 50. godine života za sve muškarce, odnosno 45. godine ako postoji pozitivna obiteljska anamneza na karcinom prostate. U većini preporuka naglašava se važnost redovitih sistematskih pregleda jednom godišnje, a cilj im je otkrivanje rizičnih čimbenika bolesti dok se još nisu manifestirali.