Radiodermatitis kao posljedica invazivnih kardioloških zahvata

Invazivni kardiološki dijagnostički postupci koji obuhvaćaju koronarografiju, perkutane koronarne intervencije, te invazivno kardiološko liječenje poput, radiofrekventne ablacije i zamjene valvule služe se X zrakama za prikaz endovaskularnog katetera izlažući bolesnika štetnom ionizirajućem zračenju. Iako je radiodermatitis dobro poznata komplikacija radioterapije i viđa se u oko 90% bolesnika kod kojih se provodi, radijacijski dermatitis nakon kardioloških zahvata relativno je rijetka nuspojava istog iako ga , zbog ponavljajućih, složenih i dugotrajnih zahvata sa visokim dozama zračenja, sve češće susrećemo.

Velika doza zračenja izaziva upalu kože, kožnih adneksa i potkožnog masnog tkiva. Osim doze zračenja, ponavljanih invazivnih postupaka i trajanja samih zahvata nastanak radiodermatitisa ovisi i o postojanju rizičnih čimbenika koji proizlaze iz zdravstvenog stanja bolesnika. Pod povećanim su rizikom pretili bolesnici, pušači, bolesnici s dokazanom bolesti vezivnog tkiva te oni koji se liječe doxorubicinom, actinomycinom D, bleomycinom, 5-fluorouracilom ili metotrexatom. Mjesto nastanka radiodermatitisa odgovara mjestu ulaska snopa zračenja te je stoga različito kod različitih zahvata.

Promjene na koži koje nastaju kao posljedica kardioloških zahvata obično se nalaze u gornjem dijelu leđa, u predjelu lopatica, na desnoj strani prsišta te ispod desnog pazuha. Radiodermatitis koji nastaje unutar dva tjedna od zahvata nazivamo akutnim dok se kronični, kojemu ne prethodi uvijek akutni, razvija u prosjeku od nekoliko mjeseci do čak deset godina nakon zahvata.

Rane, akutne promjene obilježava blagi eritem s deskvamacijom, dok su obilježja kroničnih promjena skleroza, teleangiektazije i ulceracija. Iako diferencijalno dijagnostički kod kroničnog radiodermatitisa možemo pomišljati na dijagnozu morfee ili fiksnog medikamentoznog egzantema biopsija kože uglavnom nije potrebna.

Konačna dijagnoza u najvećem broju slučajeva postavlja se u korelaciji s anamnestičkim podacima o provedenom invazivnom kardiološkom zahvatu. Dijagnozu je lako postaviti ukoliko je vrijeme proteklo od zahvata do nastanka promjena na koži kratko, no zbunjujući mogu biti slučajevi s dugom latentnom fazom jer se tada na dijagnozu radiodermatitisa u pravilu niti ne pomišlja. Iako biopsija nije preporučljiva jer je cijeljenje kože oštećene zračenjem usporeno i otežano, ukoliko se za nju ipak odlučimo histološki će se u dermisu vidjeti dilatirane krvne žile, zvjezdoliki fibroblasti te izražena skleroza.

Nastanak planocelularnog, pa čak i bazeocelularnog karcinoma na mjestu zračenja nije rijetkost. U nekih je bolesnika opisan nastanak bazeocelularnog karcinoma čak i trideset godina nakon višestrukih zahvata s velikim kumulativnim dozama zračenja. Upravo zbog izrazite vremenske varijabilnosti u nastanku promjena na koži te mogućnosti maligne pretvorbe, bolesnici kod kojih su provođeni višestruki invazivni kardiološki postupci bi trebali biti savjetovani o korisnosti povremenih dermatološki kontrola. Pojava oštro ograničenog, sklerotičnog, ulceriranog plaka s teleangiektazijama trebala bi pobuditi sumnju na kronični radiodermatitis.

Nažalost, standardni protokol liječenja radiodermatitisa ne postoji. Uglavnom se pribjegava simptomatskom liječenju i primjeni lokalnih kortikosteroida. Razmatrati se može laserska terapija i kirurško liječenje pogotovo ulceracije koja se često javlja unutar plaka radiodermatitisa i jedno je od glavnih obilježja bolesti. Bilokakva sumnja na neoplastički proces treba se potvrditi ili ukloniti biopsijom.

S obzirom na povećani broj kardioloških angiografskih intervencija koje se obavljaju tijekom bolesnikova života, ne samo kardiolozi nego i radiolozi, dermatolozi te liječnici opće medicine trebali bi biti upoznati s dijagnozom radiodermatitisa nastalog nakon intervencijskih kardioloških zahvata kako bi postaviti ispravnu dijagnozu, liječili i pratili takve bolesnike.