Primjena kliničke prehrane kod bolesnika na inkretinskoj i inzulinskoj terapiji

Unatoč različitom kliničkom izražaju, fenotipu, rezidualnoj funkciji beta stanice pa i patogenezi sindroma metaboličkog poremećaja – dijabetesa tip 2, bolesnici su, do nedavno, liječeni vrlo slično. Isprva je bila betacitotropna, a potom inzulinska terapija. Liječenje visokim dozama inzulina, posebice bolesnika s inzulinskom rezistencijom koji ionako imaju višak endogenog inzulina nije baš bilo „patofiziološki“ racionalno, ali relativno učinkovito u strogo „glukocentričnom“ pristupu. Ne smijemo zaboraviti da je inzulinska terapija bila i jedina moguća.

Posebno je nepovoljan bio odabir terapijskih opcija s visokim dozama kratkodjelujućih inzulina („bolusa i premiksa“), odnosno izraženim visokim omjerom inzulina na periferiji u odnosu na portalnu cirkulaciju i posljedičnom perifernom hiperinzulinizacijom. Anabolički učinak egzogenog pa i endogenog inzulina, izražen visok hipoglikemijski rizik kratkodjelujućih pripravaka, dovodi do nepovoljnog dobitka na TT i izražene glikemijske varijabilnosti.

Zbog svega navedenog, terapija potenciranjem narušenog, autoregulacijskog inkretinskog učinka kod bolesnika gdje ne dominira beta insuficijencija, već inzulinska rezistencija,  predstavlja terapijsku opciju sukladno patofiziološkim poremećajima. Zapravo, može se reći da inkretini predstavljaju pravu revoluciju u terapijskom smislu. Inkretinska skupina lijekova (GLP1RA, DPP4 inh) učinkovito reguliraju glikemiju uz izražen pozitivan učinak na TT (gubitak na TT uz GLP1 RA) sa, gotovo, nikakvim hipoglikemijskim rizikom.

Specifični enteralni pripravak za šećernu bolest, može poboljšati kvalitetu života, i ustrajnost u  provođenju  moderne inzulinske i inkretinske  terapije. Isto tako, praktički minimalizira ograničenja tih terapija, a i smanjuje troškove. Važno je mjesto u minimaliziranju neželjenih učinaka inzulina (dobitak na TT, hipoglikemije, glukovarijabilnost…) sa poboljšanom kvalitetom života, npr. prilagodba inzulinskog režima načinu života, (a ne obrnuto!)  uz racionalizaciju troškova s obzirom i na značajnu redukciju potrebitih doza. Isto tako, važno mjesto enteralnog pripravka je i uz GLP1 RA terapiju, poglavito uz započinjanje liječenja na taj način, a s obzirom i na njihov kompatibilni učinak u „podizanju“ razine inkretinskih molekula, kao i  smanjenja gastrointestinalnih simptoma što doprinosi i, svakako, boljoj ustrajnosti.

Dodavanje enteralne prehrane povezano je i s minimaliziranjem varijabilnosti glikemije, snižavanjem doza bolusa uz npr. kao dodatak glavnom obroku, odnosno i kada je zamjenski obrok ili njegov dodatak. Intencija nije u snižavanju doze basala s obzirom i na njegove važne ekstraglikemijske, odnosno metaboličke učinke, a uzimajući u obzir da se radi i o bolesnicima s nedostatkom odnosno apsolutnim manjkom inzulina.

Naglašena važnost specifičnog enteralnog pripravaka je i u prevenciji hipoglikemija, npr. uz predmješani inzulin u dvije doze, kada se uzima npr 3,5-4 h nakon jutarnje aplikacije. Naime, s obzirom na farmakokinetiku srednje duge komponente, i riziku hipoglikemije oko 3,5 – 4 h nakon jutarnje aplikacije, uz taj režim je „potrebitiji“ raniji ručak. Navedeno dovodi i do poboljšanje kvalitete života. Cijena hipoglikemije, hospitalizacija,  važnost i prevencija nagle smrti s obzirom na proaritmijski učinak hipoglikemija, odnosno rizik ICV-a predstavljaju važne benefite

Generalno, enteralna prehrana predstavlja i jednu od opcija „popravljanja“ inzulinske terapije bazalnim pristupom, smanjujući njena ograničenja kao što su dobitak na TT, rizik hipoglikemija, kao i minimaliziranje glukovarijabilnosti.

Zamjetan je i važan sinergistički učinak i inkretinskih opcija s obzirom na povećanje razine inkretinskih molekula. Benefit je i u smanjenju mučnine, i drugih gastrointestinalnih manifestacija koje su posebice izražene kod započinjanja terapije. Posebna je važnost  u dozama koje su još u „sferi prilagodbe“ npr. semaglutid 0,25 mgs.c. ili peroralni semaglutid 3 mg kao i  liraglutid 0,6 mg.

Čimbenici koje bi trebalo promatrati u smislu reevaluacije benefita specifičnog enteralnog pripravka uz inkretinsku skupinu lijekova bili bi ustrajnost na GLP1 RA terapiji s obzirom na smanjenje odustajanja od terapije. Važan je i učinak na snižavanje glikemije, odnosno glukovarijabilnost (HbA1c, npr. i TIR), djelovanje na TT, kao i vrlo važan učinak na kvalitetu života.