Panični poremećaj

Prema smjernicama Dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne poremećaje(DSM-5) Američke psihijatrijske udruge, panični poremećaj je karakteriziran ponavljanim neočekivanim paničnim napadima.

Ključna karakteristika paničnog napada je pojava iznenadnog, intenzivnog straha ili nelagode koja doseže vrhunac za desetak minuta i obično traje 20-30 minuta (rijetko dulje od sat vremena), tijekom kojih se pojavljuju najmanje 4 od 13 navedenih tjelesnih ili kognitivnih simptoma. Navedeni simptomi su:

1. Palpitacije, lupanje srca ili ubrzan puls
2. Znojenje
3. Drhtanje ili tresenje
4. Osjećaj nedostatka zraka
5. Osjećaj gušenja
6. Bol ili nelagoda u prsima
7. Mučnina ili želučane tegobe
8. Osjećaj vrtoglavice, nestabilnosti, ošamućenosti ili nesvjestice
9. Navale osjećaja topline ili hladnoće
10. Parestezije (osjećaj umrtvljenosti ili bockanja)
11. Derealizacija (osjećaj nestvarnosti) ili depersonalizacija (osjećaj da je osoba odvojena od same sebe)
12. Strah od gubitka kontrole ili „osjećaj da će se poludjeti“
13. Strah od smrti

Osobe kojima se javio panični napad opisuju strah kao iznimno intenzivan te navode potrebu da pobjegnu s mjesta gdje se napad javlja. Uz panični poremećaj često se javlja agorafobija, odnosno strah od situacija u kojima bi bijeg mogao biti otežan ili spriječen te u kojima, ako osoba doživi panični napad, pomoć ne bi mogla stići (ostati sam kod kuće ili se udaljiti od kuće, biti u gužvi, voziti se u automobilom ili avionu, mostovi, tuneli i sl). Panični napad se može pojaviti u smirenom stanju ili u anksioznom i može završiti povratkom u smireno ili anksiozno stanje. Postoje 2 karakteristična tipa paničnih napada. Očekivani su oni za koji postoji očit razlog ili poticaj, tj. situacije u kojima se panični napadi tipično javljaju (npr. prometna sredstva, lift, shopping centri i sl.). Kada je prisutna agorafobija, postavlja se i njezina zasebna dijagnoza. Neočekivani su oni za koje ne postoji očit razlog ili poticaj u vrijeme izbijanja (npr. kada je osoba opuštena ili spava).

Nakon barem jednog napada tijekom mjesec dana su prisutni stalno razmišljanje ili zabrinutost zbog ponovne pojave napada ili njegovih posljedica i /ili značajna maladaptivna promjena u ponašanju vezana uz napade (npr. izbjegavajuća ponašanja).

Učestalost i ozbiljnost paničnih napada variraju od umjereno učestalih (npr. jednom tjedno tijekom više mjeseci) ili se pojavljuju često (npr. svakodnevno) s tjednim ili mjesečnim razmacima bez ijednog napada ili uz rjeđe napade (npr. dva mjesečno) tijekom više godina.

Žene obolijevaju češće, u približnom omjeru 2:1. Stopa prevalencije raste tijekom adolescencije, a vrhunac doseže tijekom odrasle dobi, dok se smanjuje kod starijih osoba.

Ugrubo ih možemo podijeliti na biološke i okolinske. Među biološkim se ističu temperamentalni- negativan afektivitet (neuroticizam)i osjetljivost na anksioznost (vjerovanje da su simptomi anksioznosti štetni i opasni) te genetski koji uključuju poligensku uvjetovanu vulnerabilnost za panične atake te povećan rizik kod potomaka roditelja oboljelih od drugih anksioznih poremećaja, depresije ili bipolarnog afektivnog poremećaja.

Biološke teorije

Brojne su teorije koje se odnose na neurotransmitorske sustave, poput serotoninergične disfunkcije (uočen je povoljni terapijski učinak selektivnih inhibitora povratne pohrane serotonina), poremećaja u funkciji GABA-benzodiazepinski receptor-kloridni kanal (povoljno na panične napade djeluju visokopotentni benzodiazepini) te hiperaktivnosti noradrenalina.

Spominje se i disregulacija amigdalo-hipokampalnog sustava straha te preosjetljivost kemoreceptora za ugljikov dioksid te posljedičnu sklonost hiperventilaciji koja je jedan od prominentnih simptoma paničnih napada.

Psihoanalitičke teorije

Freud ne spominje panične atake kao izdvojen entitet, ali u okviru aktualnih neuroza i sekundarno razvijene agorafobije, spominje panični strah kojeg karakterizira odsustvo simbolizacije i konflikata iz djetinjstva. Recentnija istraživanja paničnih ataka u kontekstu suvremenih psihoanalitičkih teorija tako ukazuju na npr.separacijsku anksioznost i prijetnju attachmentu (Bowlby, 1973.), loše integrirane self-strukture (Kohut, 1971.), strah od anihilacije (Blanckovi, 1975.), pogrešku u internalizaciji omnipotentne roditeljske figure (Meyer, 1975.) i neprimjereno zrcaljenje ili njegov izostanak (Fonagy, 2002.).

Kognitivne teorije

Panični poremećaj je rezultat pogrešne percepcije i tumačenja tjelesnih senzacija i simptoma.

Dijagnozu paničnog poremećaja ne bi trebali postaviti ako nikada nisu bili prisutni potpuni (neočekivani) panični napadi. U slučaju subsindromalnih paničnih napada treba pomišljati na dijagnozu drugog anksioznog poremećaja. Također treba ga razgraničiti od anksioznih poremećaja zbog drugog zdravstvenog stanja (npr. hipertireoidizma, aritmija, KOPB-a, feokromocitoma itd) te anksioznog poremećaja prouzročenog psihoaktivnim tvarima.

U komorbiditetu se najčešće javlja s drugim anksioznim poremećajima (posebno agorafobijom, ali i socijalnom fobijom, generaliziranim anksioznim poremećajem), a čest je i uz depresiju i bipolarni afektivni poremećaj.

U liječenju se pokazala najučinkovitijom kombinacija racionalne farmakoterapije i psihoterapije (kognitivno bihevioralne ili u nekim slučajevima psihoanalitičke psihoterapije).

Od farmakoterapije se najčešće koristi kombinacija antidepresiva i visokopotentnih anksiolitika (benzodiazepini-alprazolam, klonazepam, ev. lorazepam). Obzirom da je potrebno par tjedana da antidepresivi započnu svoje djelovanje, uvode se visokopotentni benzodiazepini kako bi što prije olakšali pacijentu tegobe, ali njihova primjena mora biti ograničena obzirom na moguć razvoj ovisnosti. Od antidepresiva se koriste selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina i selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina i noradrenalina. Kada je postignuto uz terapiju stanje remisije, antidepresiv se preporuča uzimati u trajanju do 12 mjeseci kako ne bi došlo do recidiva.