Panični poremećaj

Glavna značajka paničnih poremećaja su ponavljani napadaji ozbiljne anksioznosti (panike) koji nisu ograničeni na neku posebnu situaciju ili sklop okolnosti pa su stoga i nepredvidljivi. Dominantni simptomi variraju od osobe do osobe, ali su iznenadan početak palpitacija, boli u prsištu, osjećaj gušenja, nesvjestice i osjećaja nestvarnosti (depersonalizacija i derealizacija) česti. Također postoji i sekundarni strah od smrti, gubitka kontrole i od ludila. Pojedini napadaji traju obično samo nekoliko minuta, iako mogu biti i dulji, a njihova učestalost i tijek poremećaja prilično su različiti.

Osoba u stanju panike često doživljava pojačanje straha i vegetativnih simptoma, što može dovesti do napuštanja mjesta, često užurbano, bez obzira gdje se nalazi. Ako se to pojavi u specifičnim situacijama, kao što su autobus, gužva, bolesnik može poslije izbjegavati takve situacije. Slično tome, česti i nepredvidivi nastupi panike izazivaju strah da se ostane sam ili da se ide na javna mjesta. Nakon paničnog napadaja često perzistira strah od sljedećeg napadaja.

BIOLOŠKI FAKTORI

Istraživanje na biološkoj osnovi paničnog poremećaja donijelo je niz nalaza: jedno tumačenje je da su simptomi paničnog poremećaja povezani s nizom bioloških abnormalnosti u strukturi i funkciji mozga. Značajni dokazi upućuju da je abnormalna regulacija moždanih noradrenergičkih sustava također uključena u patofiziologiju paničnog poremećaja.

Zabilježeno je da autonomni živčani sustav nekih pacijenata s paničnim poremećajem pokazuje povišeni simpatički tonus, polako se prilagođava ponovljenim podražajima i pretjerano reagira na umjerene podražaje.

Glavni neurotransmiterski sustavi koji su uključeni u nastanak ovog poremećaja su oni za noradrenalin, serotonin i gama aminomaslačnu kiselinu (GABA). Serotoninergijska disfunkcija prilično je očita kod paničnog poremećaja. Možemo tako zaključiti da su, kada je u pitanju panični poremećaj, biološki podaci doveli tako do usredotočenosti na moždano deblo, limbički sustav i prefrontalni korteks.

GENETSKI FAKTORI

Razna ispitivanja otkrila su da rođaci prvog stupnja bolesnika s paničnim poremećajem imaju četverostruko do osmerostruko veći rizik od paničnog poremećaja od rođaka prvog stupnja drugih psihijatrijskih bolesnika. Do danas provedena ispitivanja blizanaca općenito su pokazala da kod jednojajčanih blizanaca vjerojatnije dolazi s paničnog poremećaja nego kod dvojajčanih blizanaca.

Psihoanalitička teorija konceptualizira napade panike kao posljedicu neuspješne obrane od impulsa koji izazivaju anksioznost. Ono što je prije bila blaga signalna anksioznost postaje neodoljiv osjećaj strepnje, zajedno sa somatskim simptomima. Traumatična razdvajanja tijekom djetinjstva mogu utjecati na dječji živčani sustav na takav način da u odrasloj dobi postanu osjetljivi na tjeskobu. Pacijenti s paničnim poremećajem imaju veću učestalost stresnih životnih događaja (posebno gubitka) od onih ljudi koji nemaju paniku, i to je nešto što se događa mjesecima prije početka paničnog poremećaja. Istraživanja su pokazala da je panični poremećaj bio jako povezan i s odvajanjem roditelja i s roditeljskom smrću prije nego što su djeca navršila 10 godina. Razdvajanje od majke rano u životu također je moguće rezultiralo razvojem paničnog poremećaja.

Panični poremećaj definira se kao razdoblje intenzivnog straha ili nelagode u kojem su se naglo razvila četiri (ili više) od sljedećih simptoma i dosegla vrhunac u roku od 10 minuta:

1. palpitacije, lupanje srca ili ubrzan rad srca
2. znojenje
3. drhtanje ili tresavica
4. osjećaj kratkoće daha ili gušenje
5. pritisak u prsima i nelagoda
6. mučnina i neugodne senzacije u trbuhu
7. osjećaj vrtoglavice, nestabilnosti ili nesvjestice
8. osjećaj derealizacije (nerealnosti) ili depersonalizacije (odvojenosti od samog sebe)
9. strah od gubitka kontrole ili osjećaj da će osoba „poludjeti“
10. strah od smrti
11. parestezije (umrtvljenost ili trnci)
12. osjećaj hladnoće ili vrućine

Prvi napad panike često je potpuno spontan, iako napad panike povremeno može pratiti uzbuđenje, fizički napor, seksualnu aktivnost ili umjerenu emocionalnu traumu. Kliničari bi trebali doznati koja navika ili situacija obično prethodi napadima panike kod pacijenta. Takve situacije mogu uključivati: ​​uporabu kofeina, alkohola, nikotina ili drugih tvari; neobične obrasce spavanja ili jedenja i određene okolišne postavke, poput jakog osvjetljenja na poslu. Napad često započinje 10-minutnim razdobljem naglo rastućih simptoma. Glavni psihički simptomi su krajnji strah i osjećaj predstojeće smrti i propasti. Pacijenti obično ne mogu navesti izvor svog straha, mogu se osjećati zbunjeno i imaju poteškoće s koncentracijom. Fizički znakovi često uključuju tahikardiju, lupanje srca, dispneju i znojenje. Pacijenti najčešće pokušavaju napustiti situaciju u kojoj se nalaze tražeći pomoć.

Napad uobičajeno traje 20 do 30 minuta, rijetko dulje od sat vremena. Simptomi mogu nestati brzo ili postupno. Između napadaja pacijenti mogu imati anticipatornu anksioznost i strah od ponavljanja napadaja. Ponekad strah od somatskih zbivanja poput straha od smrti od kardioloških ili respiratornih problema može biti glavni fokus pacijenta za vrijeme paničnog napada. Tako se često u ordinacijama hitne medicine mogu vidjeti mladi, fizički zdravi ljudi, koji inzistiraju u uvjerenju da će umrijeti od srčanog udara.

91 posto pacijenata s paničnim poremećajem ima barem još jedan psihijatrijski poremećaj, dok ih oko 84 posto ima agorafobiju.

10 do 15 osoba s paničnim poremećajem ima u komorbiditetu veliki depresivni poremećaj.

15 do 30 posto osoba koje boluju od ovog poremećaja imaju i socijalnu fobiju, 2 do 20 posto ima specifičnu fobiju, 15 do 30 posto ima generalizirani anksiozni poremećaj, 2 do 10 posto ima posttraumatski stresni poremećaj i do 30 posto ima opsesivno-kompulzivni poremećaj. Ostala česta popratna stanja su hipohondrija i poremećaj osobnosti.

Panični poremećaj mora se razlikovati od paničnih napada koji se javljaju kao dio postojećeg fobičnog poremećaja. Panični napadi mogu biti sekundarni uz depresivni poremećaj, posebno u muškaraca, te ako su kriteriji za depresivni poremećaj istodobno ispunjeni, panični poremećaj ne bi trebao biti glavna dijagnoza.

Panični poremećaj uglavnom nastaje u kasnoj adolescenciji ili mladoj odrasloj dobi iako se može pojaviti i tijekom djetinjstva, u ranoj adolescenciji i kasnijoj životnoj dobi. Panični poremećaj kronični je poremećaj, iako je njegov tijek varijabilan. Oko 30 do 40 posto pacijenata nema dugotrajne simptome, oko 50 % ima blage simptome koji ne utječu na kvalitetu njihova života i 10 do 20 % ima značajne simptome. Nakon jednog ili dva panična napada pacijenti mogu još biti relativno nezabrinuti oko svog stanja, no s ponavljanim atakama i njihova zabrinutost raste. Često svoje napadaje taje pa tako uzrokuju zabrinutost obitelji i prijatelja kojima je teško razumjeti neobjašnjive promjene u ponašanju.

Kad govorimo o liječenju paničnog poremećaja, najučinkovitija se smatra kombinacija farmakoterapije i psihoterapije. Od lijekova se najčešće koristi kombinacija anksiolitika i antidepresiva. Klasični pristup uključuje započinjanje liječenja paroksetinom, citalopramom ili fluvoksaminom, dok se u slučaju da želimo brzo djelovati na ozbiljne simptome uvode benzodiazepini, a poglavito alprazolam, u kombinaciji s navedenim lijekovima. Doza anksiolitika postupno se smanjuje, a svi mogući efekti sustezanja moraju biti pažljivo objašnjeni pacijentu. Kako se ublažava intenzitet paničnih napada, terapija antidepresivima se nastavlja. Jednom kad doza lijeka postane učinkovita farmakoterapijsko liječenje treba se nastaviti u periodu od 8 do 12 mjeseci. Podaci pokazuju da je panični poremećaj kronično stanje koje je sklono recidivima u slučaju prekida terapije.

Psihoterapijske tehnike koje se najčešće koriste su kognitivno-bihevioralna terapija, dok se ponekad koristi i psihoanalitički usmjerena psihoterapija te obiteljska psihoterapija. Dva glavna cilja kognitivno-bihevioralne terapije su edukacija pacijenta o pogrešnom interpretiranju tjelesnih simptoma te informacija o paničnim napadajima (objašnjenje kako će u slučaju pojave paničnog napada on trajati kraći period i ne smatra se životno ugrožavajućim stanjem). Važnim su se pokazale i vježbe relaksacije koje omogućuju osjećaja kontrole nad razinom anksioznosti, dok vježbanje pravilnog disanja može smanjiti epizode hiperventilacije koja je u vezi s neugodnim simptomima poput vrtoglavice i nesvjestice.