Liječenje boli – pristup u obiteljskoj medicini

Bol je je neugodno osjetno i emocionalno iskustvo povezano s trenutnom ili prijetećom ozljedom, ili iskustvo opisano u kontekstu s takvom ozljedom. Riječ je o subjektivnoj senzaciji koja se u nekoj mjeri javlja pri bilo kakvom oštećenju tkiva te potiče reakcije s ciljem uklanjanja bolnog podražaja. Bol je peti vitalni znak, a procjena boli treba biti sastavni dio svakog pregleda. Sastoji se od utvrđivanja intenziteta, trajanja, uzroka i vrste boli. S ciljem ispravnog odabira analgetske terapije izuzetno je važno procijentiti vrstu boli. Razlikujemo nociceptivnu (porijeklom iz tkiva koja su ozlijeđena, somatsku (osteoartritis, mijalgija…), visceralnu (pankreatitis, abdominalna,…), neuropatsku (centralna: nakon ozlijede leđne moždine ili inzulta), perifernu (neuralgije, neuropatije), te miješanu (karcinomska, sindrom bolnih leđa, radikularni sindromi) bol. Bol može biti i psihogena. Prenesena bol opisuje bolne senzacije u udaljenom dijelu tijela koje nastaju prekapčanjem osjetnih živčanih vlakana u istom segmentu. Prema duljini trajanja definiramo ju kao akutnu (dok traje cijeljenje) ili kroničnu (traje i nakon očekivnog vremena cijeljenja, dulje tri mjeseca).

Kod uzimanja anamnestičkih podataka važno je saznati informacije o kvaliteti boli (oštra, tupa, pritisak, pulsirajuća ili tipa žareće, paleće, probadajuće što upućuje na neuropatsku vrstu boli), trajanju boli, intenzitetu, eventualnim faktorima koji je pojačavaju ili umanjuju kao i pridružene simptome, lokalizaciju boli te mehanizam ozljede. Korisni su i podaci javlja li se bol ujutro nakon buđenja (porastom intrakranijalnog tlaka, reumatski bolni sindromi), kasnije tijekom dana (tenzijske glavobolje), tijekom noći, naglo ili postepeno. Obavezni dio procjene je utvrđivanje generatora boli i to kombinacijom anamnestičkih odgovora i podataka iz medicinske dokumentacije

Intenzitet boli ovisi o varijabilnosti u pragu boli što se definira kao kompleksno iskustvo koje čini opažanje bolnog podražaja i psihogena (emocionalna) rekacija na navedeno opažanje. Prag percepcije i prag tolerancije razlikuju od osobe do osobe, a ovise i o rasnoj i etničkoj pripadnosti, spolu i dobi bolesnika, ali i o sekundarnim interesima (financijska dobit, bolovanje i slično). Stoga su osmišljene jednodimenzionalne samoocjenske ljestvice boli kao što su „Verbalna numerička ljestvica“ i „Vizualno analogna ljestvica“. Kod verbalne numeričke ljestve se od pacijenta traži da na skali od 0 do 10 verbalizira jačinu svoje boli gdje 0 označava situaciju bez boli, 1 – 3 umjerenu bol, 4 – 6 srednje izdržljivu bol, te 7 – 10 vrlo jaku. Ipak, najpouzdaniji indikator u procjeni i identifikaciji boli je ono što kaže pacijent: „boli ga onoliko koliko kaže da ga boli“.

Bol je individualno iskustvo. Radi se o kompleksnom fenomenu koji uključuje tjelesne, psihološke pa i duhovne aspekte. Već od prve posjete, ključni element u postizanju djelotvornog liječenja je uključivanje pacijenta u plan liječenja. Ovo je posebno bitno kod težih ozljeda i kod liječenja kronične boli. Plan liječenja treba posložiti tako da bude u skladu s vrijednostima i vjerovanjima pacijenta. Počinje s procjenom pacijentova razumijevanja stanja. Edukacija o tijeku bolesti i procesu oporavka je posebno bitna i treba biti sastavni dio svake posjete.

Liječenje kronične boli može biti farmakološko, fizikalnim metodama, intervencijskim zahvatima, kirurškim postupcima, neuromodulacijom, psihološkim pristupom, ali i ostalim alternativnim metodama. Osnovni principi liječenja kronične boli temelje se na kontinuiranoj analgeziji, analgezija se titrira prema intenzitetu boli, kombiniraju se farmakološko i nefarmakološko liječenje. Za razliku od liječenja akutne boli gdje je doza lijeka jasno definirana, u kroničnoj boli doza se prilagođava svakom pacijentu posebno. Vrijeme davanja lijeka u akutnoj boli je prema potrebi, a u kroničnoj boli je točno definirano, sedacija kod akutne boli je poželjna, dok se nefarmakološke metode liječenja uglavnom koriste u tretmanu kronične boli.