Kako prepoznati bolesnika s anksioznim poremećajem u vremenu u kojem smo svi anksiozni?

Anksioznost i depresija (patnja, duševna bol, tjeskoba, neraspoloženje) oduvijek su bili sastavni dio ljudskog iskustva i egzistencije. Ritam modernog života je takav da se pojedinac često susreće s anksioznošću, tjeskobnošću, napetošću i nemirom. Unatoč visokoj tehnologiji, materijalnom standardu, hedonizmu, suvremeni čovjek sve je više umoran, osamljen, tjeskoban i depresivan te često gubi kontrolu nad svojim porivima i ponašanjem. Za depresiju i anksoizne poremećaje možemo reći da su i društveno potpomognuti. U suvremenom društvu se prebrzo i dinamično živi, te se ljudski organizam ne može tako brzo prilagoditi tehnologiji i napretku. Ovi poremećaji značajno narušavaju kvalitetu života bolesnika i uzrokuju radnu nesposobnost.

Anksiolitici su skupina lijekova kojoj je posvećeno razmjerno najviše prostora među psihofarmacima, jer su to lijekovi s kojima se liječnici koji nisu specijalisti psihijatri najviše susreću. Ujedno su i najpropisivanija grupa psihofarmaka te jedna od napropisivanijih grupa lijekova uopće. Anksiolitici (trankvilizatori) su relativno noviji psihofarmaci koji ublažavaju odnosno uklanjanju tjeskobu, emocionalnu napetost, a da pri tome, za razliku od hipnotika, ne izazivaju jači umor. Kao anksiolitici danas se uglavnom rabe različiti benzodiazepini.

Benzodiazepini koji se koriste u liječenju anksioznosti se općenito dobro podnose, imaju relativno malo nuspojava i učinkoviti su u liječenju anksioznih i njima srodnih poremećaja. Farmakokinetske osobine pojedinog benzodiazepina određuju i indikaciju za primjenu. Benzodiazepini kratkog i srednje dugog djelovanja, s brzim nastupom djelovanja, koriste se kao hipno­tici, a oni dugog djelovanja i sporije resorpcije kao anksiolitici. Brzina nastupa djelovanja ovisi o lipofilnosti. Glavna prednost benzodiazepinskih anksiolitika je njihovo promptno djelovanje, koje se može opservirati već nakon prvog uzimanja lijeka.

Anksiolitike propisuju liječnici svih profila, a ljudi ih često uzimaju i samoinicijativno za rješavanje raznih stresnih, ali i normalnih životnih situacija. Posljedično je i potrošnja tih lijekova danas vrlo velika. U načelu, anksiolitike ne treba davati za tzv. normalnu anksioznost i stresove svakidašnjeg života. Ako se racionalno propisuju, anksiolitici su vrlo učinkoviti i korisni lijekovi. Njihovom pak neracionalnom primjenom moguće je izazvati katastrofalne posljedice za bolesnika. S obzirom na široku promjenu u gotovo svim granama medicine, nužno je poznavanje općih načela njihove racionalne primjene, kao i načela racionalne primjene u liječenju pojedinih nozoloških entiteta.

Važno je istaknuti gdje smo mi danas u liječenju depresije i anksioznih poremećaja, kako prepoznati osobe s anksioznim i depresivnim poremećajima, te kako osigurati kontinuitet liječenja i redovoitost bolesnika u uzimanju terapije nakon završenog bolničkog liječenja, kakav je trend korištenja antidepresiva i anksiolitika te kakvi su mogući novi organizacijski modeli za uspješnije liječenje.