Depresivni poremećaj i liječenje

Depresija se ubraja u najranije opisane bolesti u medicini, a novije procjene govore o tome da se više od 150 milijuna ljudi diljem svijeta liječi zbog depresije. Ona se može javiti u svakoj životnoj dobi, no najčešća pojavnost je nakon dvadeset i pete pa do četrdesete godine života, upravo u vrijeme najvećeg radnog potencijala, tako da veliku stopu bolovanja čine upravo depresivni poremećaji. Češće se javlja u žena nego u muškaraca. Depresija je često neprepoznata i neadekvatno liječena.

Tipični simptomi depresije su depresivno raspoloženje, gubitak interesa i zadovoljstva u svakodnevnim aktivnostima (anhedonija), osjećaj smanjenja energije, psihomotorno usporenje, smetnje spavanja, promjene apetita, osjećaj krivnje i suicidalne misli. Bolesnici često zanemaruju higijenu i vanjski izgled pa mogu izgledati zapušteno. Neki bolesnici ne mogu spavati, a neki imaju pretjeranu potrebu za spavanjem. Tipično je za depresivni poremećaj da bolesnici ujutro imaju najviše izražene simptome, a kako dan odmiče bolje se osjećaju. Također, neki bolesnici imaju gubitak apetita, a neki pretjeranu potrebu za hranom. Zbog depresivne inhibicije kognitivnih funkcija bolesnici su često dekoncentrirani te imaju i smetnje pamćenja. Vrlo česti su osjećaji krivnje, suicidalne misli pa i suicidalni pokušaji tako da statistike pokazuju da više od tri četvrtine oboljelih od depresije pomišlja na suicid kao moguće rješenje svojih problema, a oko 10 % i izvršava taj čin. U nekih bolesnika depresivni poremećaj se prezentira s dominantno somatskim tegobama (kardijalni, gastrointestinalni, genitourinarni, lokomotorni sustav), a kod nekih pojačanom anksioznošću. U jednog dijela bolesnika dolazi i do pojave psihotičnih simptoma. Pojava halucinacija je rjeđa.

Dijagnoza depresivnog poremećaja postavlja se temeljem kliničke slike i podataka dobivenih od samih bolesnika kao i od njima bliskih osoba. Kod postavljanja dijagnoze depresije potrebno je voditi računa o eventualnom postojanju drugih psihijatrijskih ili tjelesnih poremećaja koji mogu utjecati na simptome i tijek depresivnog poremećaja, te otežavati liječenje i oporavak bolesnika. Preporučuje se učiniti analizu kompletne krvne slike, testove funkcije bubrega, jetre, gušterače, hormonske analize štitnjače i nadbubrežne žlijezde. U postavljanju dijagnoze depresivnog poremećaja pomažu nam samoocjenske ljestvice koje bolesnici sami mogu ispunjavati a samu dijagnozu postavljamo pomoću kriterija MKB-10 (Međunarodna klasifikacija bolesti). Prema klasifikaciji MKB -10, depresivnu epizodu možemo označiti a obzirom na to da težinu poremećaja kao blagu, umjerenu i tešku, postojanjem ili odsutnošću somatskih simptoma te postojanjem psihotičnih simptoma ili bez njih. Treba naglasiti da depresija može biti simptom praktički svih psihijatrijskih poremećaja i da depresivno raspoloženje ne implicira nužno depresivni poremećaj.

Suicid se obično javlja u ranim fazama bolesti, pogoduju mu psihotični simptomi, visoka anksioznost, konzumacija alkohola i drugih ilegalnih psihoaktivnih tvari. Također, rizik od počinjenja suicida viši je u osoba koje uz depresiju imaju i nepovoljnu životnu konstelaciju, težu i kroničnu tjelesnu bolest i imaju pozitivan psihijatrijski hereditet.

Antidepresivi se koriste u liječenju depresivnog poremećaja. Lijek izbora su specifični inhibitori ponovne pohrane serotonina (fluoksetin, escitalopram, sertralin…). Od inhibitora ponovne pohrane serotonina i noradrenalina dostupni su duloksetin, venlafaksin i mirtazapin. U novije vrijeme koriste se antidepresivi s multimodalnim djelovanjima, a to su vortioksetin i agomelatin. Također se u liječenju mogu kombinirati i dva antidepresiva kao i dodavati antipsihotici i stabilizatori raspoloženja. U ostale metode liječenja depresivnih poremećaja svakako treba dodati i psihoterapijske metode liječenja (kognitivno-bihevioralna terapija, interpersonalna terapija i drugi psihoterapijski tretmani) kao i elektrokonvulzivnu terapiju, terapiju svjetlom, transkranijalnu magnetsku stimulaciju. Važno je što prije započeti s liječenjem, dovoljno dugo liječiti odgovarajućim dozama lijeka te činiti dobru evaluaciju procesa liječenja.

Otprilike 10 % žena u trudnoći razvije depresiju. Mnoge depresije koje prepoznajemo kao postpartalne započinju i prije rođenja djeteta. Povišen je rizik od povratka depresije u žena koje su već imale depresivnu epizodu i prekinule s liječenjem te u trudnica s bipolarnim poremećajem. U blažim oblicima depresije tijekom trudnoće preporučuju se psihoterapijske metode uz praćenje razvoja kliničke slike. Ako je moguće, u prvom trimestru trudnoće preporučuje se izbjegavati sve lijekove. Dosadašnja iskustva govore da su antidepresivi relativno sigurni za uzimanje tijekom trudnoće i dojenja te da žene ne bi trebale prekidati s antidepresivnom terapijom, osim lijekova paroksetin i MAO inhibitori koji su povezani s povišenim rizikom od velikih kongenitalnih malformacija te se izbjegavaju. U trudnoći se koristi najniža moguća doza održavanja antidepresivima.

S procesom starenja istodobno se javlja redukcija transmisije neurotransmitera čime se objašnjava pojava depresivnih i psihotičnih poremećaja u toj dobi. Depresivni poremećaji u starijoj životnoj dobi uključuju poremećaje raspoloženja, emocija, percepcije, mišljenja, pojavu psihomotornog nemira, iritabilnosti, dezinhibicije, agitacije i agresivnog ponašanja, poremećaje hranjenja i spavanja. Veliki rizik u starijoj dobi prijeti i od pojave suicidalnog ponašanja te poremećaja izazvanih lijekovima. Prilikom uvođenja u terapiju antidepresiva u osoba starije životne dobi važna je titracija lijeka jer organizam starije životne dobi ne podnosi iznenadno povišenje koncentracije novog lijeka. Pristup mora biti individualiziran. Najbolja doza lijeka mora biti ujedno i najniža moguća doza kod koje bi se postigao adekvatan terapijski odgovor. Selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina smatraju se lijekovima prvog izbora u liječenju depresije starije životne dobi, preporučuju se niže početne doze antidepresiva te pažljiva i postupna titracija do pune terapijske doze. Također se u tretmanu depresija starije životne dobi često propisuje mirtazapin čija se nuspojava sedacije često iskorištava za terapijske učinke.

Zaključno se može reći da je depresija jedan od najvećih globalnih zdravstvenih problema i da često, zbog šarolikosti kliničke slike („bolest s tisuću lica“), ostane neprepoznata i neliječena. Za ispravan početak liječenja važna je dobra dijagnostika depresivnog poremećaja, posebno s obzirom na to da intenzitet depresije i pratećih komorbiditeta. Uspješno liječenje depresivnih stanja razumijeva uz biološke metode liječenja i primjenu psihoterapijskih metoda. Pri liječenju se treba držati temeljnih postulata kao što su započinjanje terapije što prije, dovoljno dugo liječenje s odgovarajućim dozama lijeka, dobar izbor antidepresiva te dobra evaluacija procesa liječenja.