Crvenilo lica: fiziološko stanje ili znak bolesti?

Promjene na koži lica, uključujući crvenilo (eritem), zbog svoje izloženosti pogledima okoline, mogu predstavljati značajno psihološko opterećenje za osobe koje su se suočile s tim problemom. U pozadini tog poremećaja mogu biti fiziološka stanja, ali i brojne kožne i sustavne bolesti. Stoga je eritem lica nerijetko dijagnostički izazov.

Prolazan eritem (engl. flushing) posljedica je prolazne vazodilatacije, a praćen je osjećajem topline u predjelu lica. Uz lice, često su zahvaćene uške, vrat i gornji dio grudnog koša. Najčešće se radi o fiziološkom stanju koje uzrokovano tjelesnim naporom, emocionalnom čimbenicima (sram, anksioznost), konzumacijom alkohola, toplih napitaka ili jače začinjene hrane, a nalazi se i u febrilnim stanjima te u žena u razdoblju menopauze. Ipak, u nekih osoba prolazan eritem može biti prvi klinički znak rozaceje, bolesti kože lica koja se najčešće povezuje s prolaznim, a potom i perzistentnim eritemom. Vrlo rijetko taj poremećaj može biti posljedica nekih sustavnih bolesti koje su praćene dodatnim simptomima.

Ako eritem traje dulje od tri mjeseca, smatra se trajnim (perzistirajućim) eritemom. Najčešće je znak rozaceje, a može se javiti i uz druge dermatoze na licu, kao što su perioralni dermatitis, seborejični dermatitis, kontaktni dermatitis i dermatomikoza (gljivična infekcija kože). Neki lijekovi, poput sustavnih glukokortikoida te fotodermatoze također mogu dovesti do tog poremećaja. Znatno rjeđe perzistirajući eritem može biti posljedica sustavnih autoimunosnih bolesti kao što su dermatomiozitis i sustavni eritemski lupus.

Rozaceja je kronična upalna bolest središnjeg dijela lica koja je obilježena prolaznim ili perzistirajućim eritemom, uz kojeg se nalaze proširene krvne žile (teleangiektazije), a u težim slučajevima mogu se pojaviti i papule i/ili pustule te promjene na očima kao što su blefaritis, keratitis, konjunktivitis i sklerokeratitis. Navedene promjene mogu biti praćene osjećajem peckanja ili bockanja, edemom i suhoćom kože. Ponekad se pojavljuje fima, i to najčešće u predjelu nosa (rinofima), koja se prezentira kao gomoljasto bujanje tkiva, a posljedica je hiperplazije vezivnog tkiva i žlijezda lojnica. Od rozaceje najčešće obolijevaju osobe u dobi od 30 do 50 godina, svjetlijeg fototipa (fototipovi I – II prema Fitzparicku). Češće obolijevaju žene; ipak, rinofima se nalazi gotovo isključivo u muškaraca. Rozaceja je multifaktorijelna bolest u čijem nastanku važnu ulogu imaju genetski čimbenici odnosno poremećen odgovor urođene imunosti na provocirajuće čimbenike, kao što su izlaganje suncu ili umjetnim izvorima ultraljubičastog svjetla, promjene temperature okoliša, vjetar, konzumacija alkohola i vrlo začinjene hrane te psihički stres.

Perioralni dermatitis je karakteriziran papulama, papulovezikulama ili papulopustulama na oštro ograničenoj eritematoznoj podlozi u perioralnoj regiji. Uska zona kože oko ruba usana je pošteđena, pa se karakteristično nalazi kontrast između uske zone blijedila oko usana i perioralnog eritema s upalnim lezijama. Promjene se kasnije mogu širiti na nazolabijalne brazde, obraze i lateralne dijelove vjeđa. Perioralni dermatitis često nastaje kao posljedica neprimjerene primjene lokalnih kortikosteroida na lice, ali može biti posljedica folikularne okluzije zbog drugih uzroka.

Seborejični dermatitis obilježen je oštro ograničenim eritematoznim žarištima prekrivenim masnim, bjelkastim do žućkastim ljuskama, a nalaze se na licu (najčešće oko nosa, u predjelu nazolabijalnih brazdi, obrva i brade), vlasištu, retroaurikularno, presternalno te interskapularno. Etiologija nije do kraja razjašnjena, no pretpostavlja se da bolest nastaje zbog interakcije hormonalne i vegetativne disfunkcije, utjecaja kvasnice roda Malassezia i izmijenjenog imunološkog odgovora pojedinca.

Kontaktni dermatitis može biti posljedica izravnog oštećenja kože vanjskim agensom, kao što su alkalna i kisela sredstva, organska otapala i fototoksične tvari (u tom slučaju je riječ o iritativnom kontaktnom dermatitisu), ili reakcije kasne preosjetljivosti zbog kontakta alergena s kožom, pri čemu nastaje kontaktni alergijski dermatitis. Među najčešćim alergenima su nikal (nakit, metalne kopče), mirisi i boje iz kozmetičkih preparata, konzervansi i lokalno primijenjeni lijekovi. U akutnoj fazi kontaktni dermatitis je praćen eritemom, edemom, mjehurima (vezikule i bule), erozijama i vlaženjem, a potom zaostaju kruste. Karakteristično je prisutan svrbež. Kronični kontaktni dermatitis obilježen je lihenifikacijom (crvenkasto-smećkasti predjeli s naglašenim kožnim crtežom), uz ljuskanje i ragade (linearne pukotine kože). Dijagnoza alergijskog kontaktnog dermatitisa potvrđuje se alergološkim testiranjem (epikutani ili „patch test”).

Dermatomikoza u predjelu lica obilježena je okruglim do ovalnim eritematoznim žarištima sa središnjom regresijom i blago uzdignutim ljuskavim rubom, a najčešće je uzrokovana dermatofitima roda Trichophyton, Epidermophyton i Microsporum. Dermatomikoza lica u odrasloj dobi je rijetka pa se stoga ponekad ne prepozna te se liječi lokalnim kortikosteroidima ili inhibitorima kalcineurina koji će dodatno potaknuti rast gljiva i dovesti do atipične kliničke slike poznate pod nazivom tinea incognito.

S obzirom na to da eritem lica može biti posljedica različitih stanja i bolesti, za postavljanje dijagnoze potrebno je uzeti detaljnu anamnezu (tip i vrijeme nastanka eritema, postojanje pratećih ili sustavnih simptoma, uzimanje lijekova, prethodno primijenjena terapija, uporaba kozmetičkih preparata, postojanje sličnih bolesti u obitelji, čimbenici koji pogoršavaju ili ublažavaju simptome bolesti, zanimanje, hobiji, ostale bolesti) i pažljivo evaluirati dermatološki status. U nekim slučajevima za potvrdu dijagnoze potrebna je dodatna dijagnostička obrada. Ispravno postavljena dijagnoza osnovni je preduvjet za učinkovito liječenje, a zbog osjetljivosti kože lica potreban je oprez i pri odabiru terapije.