Anksioznost i anksiozni poremećaji

Anksioznost je neizbježna u svakodnevnom životu, ona je automatski odgovor čovjeka na doživljaj opasnosti. Važno je razlikovati strah od anksioznosti.

Strah je primarna emocija i priprema organizma za borbu ili bijeg od stvarne opasnosti. Pri tome je opasnost realna, osjećaj se odnosi na sadašnjost, kad opasnost prođe, nestane straha.

Anksioznost je zabrinutost za ono što će se dogoditi u budućnosti zbog anticipacije (predviđanja) budućih neugodnih događaja. Opasnost je zamišljena, osjećaj se odnosi na budućnost, zabrinutost je dugotrajna i ne prolazi nakon što prođe „opasnost“. Anksioznost je kompleksan, neugodan osjećaj tjeskobe, bojazni, napetosti i nesigurnosti, praćen aktivacijom autonomnog živčanog sustava.

Normalna anksioznost javlja se u svakodnevnom životu, ima motivacijsku i adaptivnu funkciju: čini nas opreznijima, tjera nas na promišljanje i planiranje, omogućuje osobi da predvidi opasnost i da se zaštiti od nje, potiče osobu na akciju rješavanja problema, osoba ju može kontrolirati.

Umjerena anksioznost potiče odgovornost i motivaciju za rad (npr. u ispitnim situacijama najbolji rezultati se postižu kod srednje razine anksioznosti).

Patološka anksioznost javlja se izvan ili mimo stvarne opasnosti (npr. ispit je za 7 mjeseci, a osoba je napeta zbog toga), postoji dugo nakon stresa ili opasnosti (PTSP), remeti svakodnevno funkcioniranje osobe, osoba ju ne može kontrolirati i pati zbog toga.

Teško je odrediti granice između normalne i patološke anksioznosti. Kod normalne anksioznosti osoba kontrolira anksioznost, dok kod patološke anksioznost kontrolira osobu. Anksioznost treba promatrati kao kontinuum: na jednom kraju je normalna, svakodnevna anksioznost, a na drugom patološka koja se nalazi u gotovo svim psihopatološkim poremećajima.

Anksiozni poremećaji su najčešći psihijatrijski poremećaji, no vrlo često ostaju neprepoznati i neliječeni. Kod anksioznih poremećaja anksioznost dominira kliničkom slikom, dok se kod drugih psihičkih poremećaja javlja kao sekundarni simptom.

Kako bi se dijagnosticirao neki od anksioznih poremećaja potrebno je utvrditi prisutnost klinički značajne anksioznosti koja se javlja kontinuirano više mjeseci (Generalizirani anksiozni poremećaj), u definiranim situacijama (Fobije), epizodično u paničnim napadima (Panični poremećaj), nakon izrazito teških stresnih situacija (PTSP) te prisutnost opsesivnih misli i prisilnih radnji u razdoblju od najmanje sat vremena dnevno (opsesivno-kompulzivni poremećaj). Anksioznost mora biti primarna, treba isključiti druge psihičke poremećaje, druge tjelesne bolesti i lijekove koji mogu imati simptome anksioznosti kao nuspojavu.

Simptomi anksioznosti mogu se grupirati u kognitivne, emocionalne, bihevioralne i tjelesne.

Kognitivni simptomi anksioznosti: zabrinutost, teškoće u koncentraciji i pamćenju, negativna očekivanja, negativna razmišljanja o sebi i trenutnoj situaciji, zastrašujuće fantazije i sl.

Emocionalni simptomi anksioznosti: nelagoda, nemir, uplašenost, nervoza i napetost, prisutnost raznih strahova, strah od gubitka kontrole, depersonalizacija (osjećaj „kao da ja nisam ja“) osjećaj sputanosti, iritabilnost.

Bihevioralni (ponašajni) simptomi anksioznosti: izbjegavanja situacija i osoba koje izazivaju anksioznost, povučenost, nesigurnost u socijalnim kontaktima, sniženo samopouzdanje, slabija koordinacija pokreta, izrazita aktivnost ili pasivnost.

Tjelesni simptomi anksioznosti: respiratorni (osjećaj gušenja i nedostatka zraka, ubrzano disanje), kardiovaskularni (ubrzan puls, osjećaj lupanja srca, povišen krvni tlak), promjene na koži (crvenilo), mišićni (tremor, mišićna napetost ili grčevi, drhtanje) te gastrointestinalni (bol u trbuhu, proljev, mučnina i povraćanje), glavobolja, nesanica i noćne more, učestalo mokrenje.

Važno je naglasiti da i aktualne ugroze (potresi, pandemija COVID-19) mogu imati posljedice na mentalno zdravlje u vidu anksioznih poremećaja (generalizirani anksiozni poremećaj, panični poremećaj, fobije, PTSP).

Danas postoji mnogo terapijskih mogućnosti koje su učinkovite u liječenju anksioznosti. Ovisno o intenzitetu simptoma, stupnju socijalne disfunkcionalnosti i individualnoj procijeni, donosi se odluka o načinu liječenja.

Kod blagih anksioznih simptoma prioritet se daje psihoterapijskim intervencijama, relaksacijskim tehnikama, psihoedukaciji i tjelesnoj aktivnosti.

Kod jako izraženih simptoma koje u značajnoj mjeri narušavaju kvalitetu života, prioritet se daje psihofarmakoterapiji, posebice antidepresivima.

Antidepresivi se u početku liječenja često kombiniraju s anksioliticima zbog toga što im treba određeno vrijeme (dva do četiri tjedna) da pokažu terapijski učinak pa se u tom periodu koristi terapijsko djelovanje anksiolitika (smanjenje napetosti, sedativno i miorelaksirajuće te hipnotičko djelovanje).

Drugi lijekovi koji se koriste u liječenju anksioznih poremećaja su beta-blokatori (posebice propranolol) koji mogu biti učinkoviti u smanjenju simptoma koji nastaju kao posljedica aktivacije autonomnog živčanog sustava, posebno kardiovaskularnih manifestacija anksioznosti. Ta skupina lijekova može biti učinkovita i kod apstinencijskih simptoma koji se mogu javiti nakon duže upotrebe anksiolitika i prekida njihova uzimanja.

Antipsihotici, iako nemaju indikacijsko područje u tretmanu anksioznih poremećaja, pokazali su učinkovitost kod težih i dugotrajnih anksioznih poremećaja, posebice kada je anksioznost udružena s drugim psihičkim poremećajima.

Trajanje liječenja psihofarmacima različito je za različite anksiozne poremećaje i nikako ih ne bi trebalo ukidati samoinicijativno, s obzirom na to da mogu uzrokovati apstinencijske smetnje, a dugoročno povratak simptoma.

Najučinkovitije se pokazala kombinacija psihofarmakoterapije s nekom od psihoterapijskih tehnika. Sve psihoterapijske tehnike pokazale su se učinkovite u liječenju anksioznih poremećaja iako se često prednost daje bihevioralno-kognitivnoj terapiji (BKT) koja se usredotočuje na promjenu negativnih misli i ponašanja u svrhu pozitivnog utjecaja na emocije, tj. na prepoznavanju pogrešnog razmišljanja i mijenjanja u racionalnije.

Kada zatražiti stručnu pomoć?

Stručnu pomoć valja zatražiti ako simptomi traju duže, pogoršavaju se ili utječu na funkcioniranje pojedinca bilo na osobnom planu, bilo na funkcioniranje u obitelji, na radnom mjestu ili društvu. Važno je znati prepoznati simptome i čim ranije potražiti adekvatnu liječničku pomoć kako bi se preveniralo pogoršanje problema što bi u konačnici liječenje učinilo težim i dužim.