Anksiozni poremećaji kod mladih osoba

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji oko 4.4 % svjetske populacije (≈359 milijuna ljudi) trenutačno ima neki anksiozni poremećaj. Smatra se da su u ljudskoj vrsti češće samo oralne bolesti (najčešće dentalni karijes) koje utječu na gotovo 3.7 milijarde ljudi širom svijeta, pri čemu je neobrađeni dentalni karijes zubi najraširenije zdravstveno stanje

Anksiozni poremećaji predstavljaju najčešću skupinu psihičkih poremećaja u adolescenata i mladih odraslih. Iako je anksioznost razvojno očekivana emocija, osobito u razdoblju identitetskog formiranja i akademskih izazova, klinički značajna anksioznost razlikuje se po intenzitetu, trajanju i stupnju funkcionalnog oštećenja.

Prema klasifikaciji DSM-5-TR, anksiozni poremećaji uključuju generalizirani anksiozni poremećaj, socijalni anksiozni poremećaj, panični poremećaj, specifične fobije i separacijsku anksioznost, pri čemu se prvi simptomi često javljaju prije 25. godine života.

Globalne procjene pokazuju da je prevalencija anksioznih poremećaja u adolescenata između 7 %

i 15 %, uz trend porasta u posljednjem desetljeću.

Rizični čimbenici uključuju:

• pozitivnu obiteljsku anamnezu
• rane traumatske događaje
• kronični akademski stres
• izloženost društvenim mrežama i socijalnoj evaluaciji
• komorbidne somatske bolesti
• Neurobiološki, anksioznost je povezana s disfunkcijom amigdale, poremećajem regulacije osi hipotalamus–hipofiza–nadbubrežna žlijezda (HPA) te disbalansom serotonergičkog i noradrenergičkog sustava.

U adolescentnoj i ranoj odrasloj dobi anksiozni poremećaji često imaju specifičnu razvojnu prezentaciju. Simptomi se ne očituju uvijek tipično, već su često maskirani somatskim tegobama, razdražljivošću ili izbjegavajućim ponašanjem. U nastavku je prikaz najčešćih oblika:

1. Generalizirani anksiozni poremećaj (GAP)

Generalizirani ili opći anksiozni poremećaj karakterizira perzistentna i teško kontrolabilna zabrinutost vezana uz različita područja života (školski uspjeh, zdravlje, odnosi, budućnost).

Kod mladih se često manifestira kao:

• pretjeran perfekcionizam
• stalna potreba za potvrdom
• somatske smetnje (napetost mišića, glavobolje, bolovi u trbuhu)
• poremećaj sna

Zabrinutost je difuzna i traje najmanje 6 mjeseci. Funkcionalno oštećenje najčešće se vidi u smanjenoj koncentraciji i akademskom učinku.

2. Socijalni anksiozni poremećaj

Jedan od najčešćih anksioznih poremećaja u adolescenata. Obilježen je intenzivnim strahom od negativne procjene i poniženja u socijalnim situacijama.

Kliničke značajke u mladih:

• izbjegavanje usmenih odgovaranja i prezentacija
• izbjegavanje društvenih okupljanja
• izražena samokritičnost
• fiziološki simptomi pri izlaganju (crvenilo, tremor, palpitacije)

U dobi pojačane socijalne usporedbe i utjecaja društvenih mreža, ovaj poremećaj može imati izraženiji tijek i utjecati na razvoj socijalnih vještina.

3. Panični poremećaj

Karakteriziran je rekurentnim, neočekivanim napadajima panike, uz trajnu zabrinutost zbog ponavljanja napada.

Napadaj panike uključuje:

• tahikardiju
• dispneju
• osjećaj gušenja
• derealizaciju ili depersonalizaciju
• strah od gubitka kontrole ili smrti

Kod mladih osoba često se razvija sekundarno izbjegavanje (npr. izbjegavanje javnog prijevoza ili zatvorenih prostora), što može progredirati prema agorafobiji.

4. Specifične fobije

Vrlo česte u adolescenciji. Riječ je o izraženom i nerazmjernom strahu od specifičnog objekta ili situacije (npr. visina, injekcije, životinje).

Iako se ponekad doživljavaju benignima, kod mladih mogu značajno interferirati s funkcioniranjem (npr. izbjegavanje medicinskih zahvata, školskih izleta).

5. Separacijska anksioznost

Iako tipično vezana uz dječju dob, može perzistirati u adolescenciji.

Očituje se:

• intenzivnim strahom od odvajanja od roditelja ili bliskih osoba
• somatskim simptomima pri odvajanju
• odbijanjem odlaska u školu

U kasnijoj dobi može poprimiti oblik izražene emocionalne ovisnosti u partnerskim odnosima.

Važno je naglasiti da se u mladih poremećaji često preklapaju i komorbidno javljaju, uz povećani rizik razvoja depresivnog poremećaja. Rana identifikacija simptoma, osobito kada dolazi do izbjegavanja školskih obveza ili socijalne izolacije, ključna je za prevenciju kronifikacije.

Važno je naglasiti da neliječena anksioznost povećava rizik razvoja depresivnog poremećaja i zlouporabe psihoaktivnih tvari.

Dijagnoza se postavlja klinički, strukturiranim psihijatrijskim intervjuom. U diferencijalnoj dijagnostici potrebno je isključiti:

• hipertireozu
• aritmije
• anemiju
• zlouporabu stimulansa

Procjena suicidnog rizika obvezan je dio inicijalne evaluacije.

1. Psihoterapija

Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) smatra se terapijom prvog izbora. Meta-analize potvrđuju njezinu učinkovitost u smanjenju simptoma i prevenciji relapsa.

2. Farmakoterapija

Prva linija farmakološkog liječenja uključuje selektivne inhibitore ponovne pohrane serotonina (SSRI). Terapija se uvodi postupno, uz praćenje nuspojava i terapijskog odgovora tijekom najmanje 6–12 mjeseci.

Benzodiazepini se primjenjuju kratkotrajno i uz strogu indikaciju zbog rizika razvoja ovisnosti, osobito u mlađoj populaciji.

3. Integrirani pristup

Optimalni terapijski model uključuje:

• edukaciju pacijenta i obitelji
• regulaciju cirkadijanog ritma
• poticanje tjelesne aktivnosti
• ograničavanje kofeina i drugih stimulansa

Rano prepoznavanje i adekvatno liječenje značajno poboljšavaju funkcionalni ishod. Dugoročna prognoza ovisi o komorbiditetima, obiteljskoj podršci i adherenciji na terapiju.

Anksiozni poremećaji u mladih osoba predstavljaju značajan javnozdravstveni problem. Pravodobna intervencija, temeljena na biopsihosocijalnom modelu, omogućuje smanjenje simptoma, prevenciju kroniciteta i očuvanje akademskog i socijalnog funkcioniranja.