Acne vulgaris

Acne vulgaris je kronična upalna bolest pilosebacealnog folikula koja najčešće zahvaća lice (99 % bolesnika), a nešto rjeđe leđa (60 %) i presternalnu regiju (15 %). Radi se o jednoj od najčešćih dermatoza; procjenjuje se da oko 85 % osoba u adolescentnoj dobi ima neki oblik akni. Prema težini kliničke slike, akne se klasificiraju u nekoliko oblika: acne comedonica, acne papulopustulosa, acne nodularis i acne conglobata.

Etiopatogeneza bolesti

U etiopatogenezi bolesti sudjeluje više čimbenika koji uključuju hiperplaziju lojnica i pojačano lučenje loja, poremećaj keratinizacije u folikulu, proliferaciju Cutibacterium acnes te upalu i imunološki odgovor.

Pristup liječenju akni

Odabir liječenja ovisi o težini i trajanju bolesti, rezultatima prethodnog liječenja te sklonosti nastanku ožiljaka i postinflamatornih hiperpigmentacija. Općenito, blaži oblici bolesti liječe se lokalnom terapijom, dok se sustavna terapija primjenjuje u srednje teškim i teškim oblicima akni. Najbolji rezultati postižu se kombinacijom različitih terapijskih opcija kako bi se djelovalo na što više različitih etiopatogenetskih čimbenika.

Uloga adapalena i kombinirane terapije

Kada je riječ o lokalnoj terapiji, prvi izbor za gotovo sve bolesnike s aknama (osim onih koji se liječe sustavnim retinoidima) jest primjena lokalnih retinoida, bilo samostalno ili u kombinaciji s drugom lokalnom i/ili sustavnom terapijom. Učinak lokalnih retinoida temelji se na komedolitičkom i protuupalnom učinku, a također pojačavaju prodiranje u kožu drugih lokalnih pripravaka. Pri odabiru lokalnih retinoida prednost se daje adapalenu zbog najboljeg omjera učinkovitosti i podnošljivosti, odnosno slabijeg iritacijskog potencijala u odnosu na ostale lokalne retinoide. Također, adapalen se uspješno primjenjuje i u terapiji održavanja, koja se provodi s ciljem sprječavanja recidiva bolesti.

Fiksna kombinacija adapalena i benzoil peroksida (BPO) prema aktualnim smjernicama smatra se prvim izborom liječenja za bolesnike s blagim do umjereno teškim oblicima acne papulopustulosa, a u težim oblicima akni može se primijeniti uz sustavne antibiotike. Benzoil peroksid ima snažan antimikrobni učinak (smanjuje kolonizaciju C. acnes), a također djeluje protuupalno te blago komedolitički. Za razliku od antibiotskih pripravaka, do sada nije utvrđena bakterijska rezistencija na benzoil peroksid. Kombinacijom adapalena i BPO postiže se djelovanje na tri od četiri osnovna etiopatogenetska čimbenika u aknama, što se ne može postići primjenom samo jednog lokalnog pripravka.

Primjenom fiksne kombinacije adapalena postiže se bolji učinak u odnosu na onaj koji bi se dobio kombiniranjem adapalena i BPO kao dva zasebna lokalna pripravka. To se objašnjava činjenicom da u fiksnoj kombinaciji adapalen omogućava bolje prodiranje BPO u dublje slojeve folikula, povećavajući njegov antimikrobni učinak. Pritom su nuspojave (eritem, deskvamacija, osjećaj peckanja ili žarenja) blage i prolazne.

Zaključno, adapalen kao monoterapija ili u fiksnoj kombinaciji s BPO lokalna je terapija prvog izbora za većinu bolesnika s aknama, a pravovremenim uvođenjem odgovarajuće terapije postižu se najbolji učinci i poboljšava kvaliteta života oboljelih.