Izvanbolničko liječenje psihijatrijskih bolesnika

Mentalno zdravlje je ozbiljan zdravstveni izazov suvremenog društva. Stalan je porast ljudi koji traže pomoć zbog mentalnih poteškoća, a ambulantni psihijatar je prvi, a često i najvažniji kontakt pacijenta sa sustavom mentalne skrbi. Upravo kontinuitet praćenja stanja pacijenta omogućuje pravovremeno prepoznavanje pogoršanja bolesti, prilagodbu terapije i dugoročno očuvanje kvalitete života pacijenta.

Liječenje većine psihičkih poremećaja moguće je provoditi izvan bolničkog sustava, što predstavlja važnu terapijsku prednost jer omogućuje kontinuitet života u poznatom obiteljskom i socijalnom okruženju.

Izvanbolničko liječenje postalo je osnova suvremene psihijatrije jer se većina psihičkih problema može uspješno rješavati u ambulanti, kroz redovite kontrole, farmakoterapiju, psihoterapijske intervencije i multidisciplinarni pristup. Hospitalizacija je indicirana kod akutnih stanja, težih dekompenzacija (kao što su akutna dezorijentiranost, gubitak sposobnosti donošenja odluka, halucinacije i/ili sumanute misli) te situacija u kojima postoji rizik za pacijenta ili okolinu.

Suvremeni koncept zaštite mentalnog zdravlja na načelima psihijatrije u zajednici i kontinuirane skrbi omogućava liječenje u najmanje restriktivnom okruženju uz očuvanje socijalnog funkcioniranja i aktivno uključivanje bolesnika u svakodnevni život zajednice.

Psihijatrijski poremećaji među najčešćim su kroničnim bolestima današnjice. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, depresivni i anksiozni poremećaji nalaze se među vodećim uzrocima smanjene radne sposobnosti i narušene kvalitete života.

U ambulantnom radu najčešće se susreću:

• anksiozni poremećaji,
• depresivni poremećaji,
• reakcije na stres i poremećaji prilagodbe,
• somatoformni poremećaji,
• poremećaji spavanja,
• ovisnosti,
• psihotični poremećaji,
• bipolarni afektivni poremećaj,
• demencije i organski psihički poremećaji.

Raste broj mladih koji traže pomoć zbog stresa i emocionalnog iscrpljivanja, a s produljenjem životnog vijeka, češće se javljaju i stariji pacijenti s demencijama ili drugim smetnjama vezanim uz starenje.

Također, mnogi pacijenti danas sve više cijene psihoterapijske postupke jer im pomažu da se osjećaju bolje i snažnije suočavaju s izazovima.

Mada, psihijatrijsko liječenje još uvijek prati stigma koja često odvraća ljude od pravovremenog traženja pomoći, pa se psihijatru obrate tek nakon značajnijeg pogoršanja simptoma.

Klinička prezentacija psihijatrijskih poremećaja izrazito je raznolika i ovisi o vrsti poremećaja, dobi pacijenta, osobinama ličnosti te socijalnim okolnostima.

Pacijenti se najčešće javljaju zbog:

• osjećaja tuge, praznine i bezvoljnosti,
• anksioznosti i unutarnjeg nemira,
• paničnih napada,
• nesanice,
• smetnji koncentracije i pamćenja,
• kroničnog umora,
• razdražljivosti,
• psihosomatskih tegoba,
• strahova i fobija,
• poremećaja ponašanja,
• suicidalnih misli,
• psihotičnih simptoma poput sumanutih ideja ili halucinacija.

Kod starijih osoba pojavnost psihijatrijskih smetnja često je atipična – kroz zbunjenost, agitiranost, nesanicu, odbijanje hrane ili somatske tegobe. Kod djece i adolescenata simptomi se mogu manifestirati kroz promjene ponašanja, pad školskog uspjeha, socijalno povlačenje ili agresivnost.

Psihijatrijskog bolesnika nije moguće promatrati isključivo kroz dijagnozu. Na razvoj i tijek bolesti utječu obiteljski odnosi, traumatska iskustva, socioekonomske prilike, kronične somatske bolesti i razina socijalne podrške.

Dijagnostika u izvanbolničkoj psihijatriji temelji se prvenstveno na detaljnom psihijatrijskom intervjuu i psihičkom statusu pacijenta.

Psihijatrijska procjena obuhvaća:

• aktualne psihičke smetnje,
• trajanje i intenzitet simptoma,
• ranije psihijatrijsko liječenje,
• obiteljsku anamnezu,
• somatske bolesti,
• terapiju koju pacijent uzima,
• procjenu suicidalnosti i heteroagresivnosti,
• procjenu socijalnog i profesionalnog funkcioniranja.

Po potrebi se provode dodatne dijagnostičke metode:

• laboratorijske pretrage,
• neurološka obrada,
• neuroradiološke pretrage,
• psihologijsko testiranje,
• kognitivna procjena kod sumnje na demenciju.

Kod dijagnoze, iznimno je važna konzultacija s liječnicima obiteljske medicine, neurologom, psihologom i drugim specijalistima kako bi se isključili somatski uzroci psihičkih simptoma.

Izvanbolničko liječenje psihijatrijskih bolesnika temelji se na individualnom i multidisciplinarnom pristupu.

Osnovu liječenja čine:

• farmakoterapija,
• suportivni i psihoterapijski razgovori,
• psihoedukacija,
• suradnja s obitelji,
• socijalna podrška,
• rehabilitacija i resocijalizacija.

Farmakoterapija uključuje primjenu antidepresiva, anksiolitika, antipsihotika, stabilizatora raspoloženja i antidementiva, ovisno o dijagnozi i kliničkoj slici. Prilikom ordiniranja i primjene lijekova potrebno je razmotriti rizik od mogućih nuspojava.

Uspješnost liječenja u mnogome ovisi o adherenciji pacijenta, odnosno o redovitom uzimanju propisane terapije i dolascima na kontrolne preglede.

U provedbi liječenja sudjeluju i drugi stručnjaci, uključujući psihologe, medicinske sestre, socijalne radnike i radne terapeute.

Važan dio ambulantnog rada predstavlja terapijski odnos između liječnika i pacijenta. Redovito ambulantno praćenje omogućuje pravovremeno prepoznavanje pogoršanja bolesti i prilagodbu terapije prije razvoja težih dekompenzacija koje zahtijevaju hospitalizaciju.

Zamjetan je porast interesa mlađih pacijenata za psihoterapijskim oblicima liječenja. Ovaj trend ukazuje na veću osviještenost o važnosti mentalnog zdravlja, što je svakako pozitivno. Međutim, to istodobno opterećuje ambulantni sustav, u kojem često nema dovoljno stručnjaka, a ni vremena za provođenje kontinuiranog psihoterapijskog tretmana.

U ambulantnoj psihijatriji često se javljaju pacijenti s problemima usamljenosti i osjećaja nedostatka emocionalne podrške obitelji, prijatelja i radnih kolega. Zbog toga osjećaju potrebu za češćim kontaktom sa psihijatrom. U toj fazi psihijatrijska ambulanta preuzima ulogu pružanja podrške i održavanja stabilnosti pacijentova stanja.

Kod svih, a pogotovo težih i/ili kroničnih psihijatrijskih slučajeva, suradnja obitelji i podrška zajednice igraju veliku ulogu s ciljem da se simptomi reduciraju, a kvaliteta i funkcionalnost življenja pacijenta zadrži.

Prognoza psihijatrijskih poremećaja ovisi o vrsti bolesti, vremenu postavljanja dijagnoze, suradljivosti pacijenta, prisutnosti komorbiditeta i kvaliteti socijalne podrške.

Velik broj pacijenata uz pravovremenu dijagnozu i odgovarajuće ambulantno liječenje može postići smanjenje ili stabilizaciju simptoma i dugotrajno uredno funkcionirati u obiteljskom i profesionalnom životu.

Nepovoljni prognostički čimbenici uključuju:

• kasno javljanje na liječenje,
• prekid terapije,
• ovisnosti,
• socijalnu izolaciju,
• nedostatak obiteljske podrške,
• kronične somatske bolesti.

Dakle, izvanbolničko liječenje danas predstavlja temelj skrbi za većinu psihijatrijskih bolesnika. Pravodobno prepoznavanje simptoma, kontinuitet liječenja i suradnja pacijenta, obitelji i stručnog tima ključni su preduvjeti za uspješan oporavak i očuvanja kvalitete života, a ovime je značajno smanjen i rizik od hospitalizacija.