Hipertenzija u trudnoći

Epidemiološki podaci Svjetske zdravstvene organizacije govore da je 2024. godine 1,4 milijarde ljudi u dobi od 30 do 79 godina imalo hipertenziju, što predstavlja 33% populacije ove dobne skupine. Gotovo polovica osoba s hipertenzijom nije svjesna svoga stanja (44%), a manje od polovice ih je u aktivnom liječenju hipertenzije (44%). Također, samo 23% pacijenata postiže ciljne vrijednosti tlaka terapijom. Hipertenzija predstavlja globalni zdravstveni problem te je veliki čimbenik kardiovaskularnog rizika i morbiditeta (1).

Hipertenzija u trudnoći obično se definira kao sistolički krvni tlak (KT) ≥140 mmHg i/ili dijastolički KT ≥90 mmHg, zabilježen ponovljenim mjerenjima u ordinaciji ili bolnici u dva odvojena navrata, ili u razmaku od ≥15 minuta kod teške hipertenzije (≥160/110 mmHg).

Hipertenzija je, nakon postpartalnog krvarenja, druga najčešća komplikacija u trudnoći. Na globalnoj razini, hipertenziju u trudnoći ima 5–15% trudnica te je ona vodeći uzrok maternalnog, fetalnog i neonatalnog mortaliteta i morbiditeta.

Hipertenzivne poremećaje u trudnoći možemo podijeliti na:

1. već postojeću (kroničnu) hipertenziju,
2. gestacijsku hipertenziju,
3. preeklampsiju,
4. već postojeću (kroničnu) hipertenziju sa superponiranom preeklampsijom, i
5. antenatalno neklasificiranu hipertenziju.

Definira se kao hipertenzija koja je postojala prije trudnoće ili se javila prije 20. tjedna trudnoće, a najčešće perzistira dulje od 6 tjedana postpartuma. Može biti primarna (esencijalna), sekundarna, hipertenzija „bijele kute“ ili maskirana hipertenzija.

Razvija se nakon 20. tjedna trudnoće i obično se povlači unutar 6 tjedana nakon poroda.

Definirana je hipertenzijom koja nastaje u ili nakon 20. tjedna trudnoće, uz prisutnost jednog od sljedećeg: proteinurije (>0,3 g/dan albumina u 24-satnom uzorku urina ili UACR u nasumičnom uzorku urina >30 mg/mmol (0,3 mg/mg)) ili oštećenja ciljnih organa kod majke (akutno oštećenje bubrega, disfunkcija jetre, neurološki simptomi, hematološke komplikacije, uteroplacentarna disfunkcija).

Eklampsija je definirana pojavom konvulzija kod žena s preeklampsijom, a HELLP sindrom predstavlja kombinaciju hemolize, trombocitopenije i povišenih transaminaza kod pacijentica s preeklampsijom.

Čimbenici rizika za razvoj preeklampsije su: hipertenzivni poremećaji tijekom prethodne trudnoće, kronična hipertenzija, kronična bubrežna bolest, šećerna bolest, autoimune bolesti te umjetna oplodnja.
Umjereni čimbenici rizika su: dob ≥40 godina, razmak između dvije trudnoće dulji od 10 godina, BMI ≥35 kg/m², obiteljska anamneza preeklampsije i višeplodna trudnoća.

Označava već postojeću hipertenziju povezanu s bilo kojom od gore navedenih disfunkcija majčinih organa u skladu s preeklampsijom ili daljnjim porastom krvnog tlaka uz novonastalu proteinuriju.

Kada se krvni tlak prvi put izmjeri nakon 20. tjedna trudnoće i dijagnosticira hipertenzija, ponovna procjena potrebna je 6 tjedana nakon poroda ili kasnije. Ako se hipertenzija povuče, treba je reklasificirati kao gestacijsku hipertenziju, dok ako perzistira, treba je reklasificirati kao postojeću (kroničnu) hipertenziju.

Osnovne laboratorijske pretrage koje se preporučuju za praćenje hipertenzivnih poremećaja u trudnoći uključuju analizu urina, krvnu sliku, hematokrit, jetrene enzime, kreatinin u serumu i mokraćnu kiselinu u serumu.
Svim trudnicama treba procijeniti proteinuriju u ranoj trudnoći radi otkrivanja postojeće bubrežne bolesti, a u drugoj polovici trudnoće radi pravovremenog otkrivanja preeklampsije.

Liječenje hipertenzije uključuje farmakološke i nefarmakološke mjere.
Dva velika istraživanja koja su uključivala više od 3000 trudnica pokazala su kako je stroga kontrola tlaka i postizanje ciljnih vrijednosti <140/90 mmHg u trudnoći povezano sa značajno boljim ishodima trudnoće.

Nefarmakološke mjere uključuju redovitu fizičku aktivnost, zdravu prehranu, prestanak pušenja i održavanje normalne tjelesne mase. Pretile trudnice savjetuje se da ne dobiju više od 7 kg tijekom trudnoće.

Lijekovi izbora u liječenju umjerene hipertenzije (RR 140/90 – 159/109 mmHg) su metildopa, beta-blokatori (preferirano labetalol) te dihidropiridinski blokatori kalcijskih kanala. ACE inhibitori i ARB su kontraindicirani zbog teratogenosti, a diuretici jer smanjuju ukupni cirkulirajući volumen.

Trudnicama koje imaju visok rizik za preeklampsiju preporučuje se uzimanje ASK 75 mg jednom dnevno od 12. do 36./37. tjedna trudnoće.
Liječenje preeklampsije može zahtijevati hospitalizaciju i primjenu magnezijevog sulfata za prevenciju eklampsije, dok se od antihipertenziva koriste metildopa, labetalol i nifedipin.
Intravenski primijenjeni labetalol i urapidil koriste se za liječenje teške hipertenzije

(RR >160/110 mmHg).

Porođaj kod pacijentica s hipertenzijom treba planirati u 39. tjednu. Nakon poroda terapiju metildopom treba prekinuti zbog rizika od razvoja postporođajne depresije.

Hipertenzija u trudnoći stanje je koje se očituje širokim spektrom komplikacija za majku i dijete te zahtijeva multidisciplinarnu suradnju ginekologa, kardiologa, nefrologa i ostalih medicinskih djelatnika.

Rano upoznavanje rodilje s mogućim komplikacijama koje nosi hipertenzija u trudnoći, kao i s nefarmakološkim mjerama liječenja, znatno poboljšava uspjeh liječenja.

Uspješno liječenje hipertenzije u trudnoći ne uključuje samo praćenje tijekom peripartalnog razdoblja, već i dugotrajno, sustavno praćenje majke i djeteta kroz životni vijek.