Pojedinac – između stvarnosti i mogućnosti

Znanstvena psihijatrija javlja relativno kasno, tek u 19. stoljeću, ali su diskriminacija i stigmatizacija prisutne od samog početka. Kroz povijest su uzroci poremećaja drugačije sagledavani, te je tako gotovo svako stoljeće obilježeno nekim specifičnim shvaćanjem psihijatrijskih poremećaja. Tako je Stari vijek obilježen metodama i trepanacijom koje su provodili razni vračevi, a Srednji vijek bio je pod utjecajem crkve. Osobe oboljele od shizofrenije te one sa mentalnom retardacijom bile su obilježene kao ‘seoske lude’. Tek se u 18. stoljeću nazire pozitivan pomak u psihijatriji, skidanjem okova i lanaca sa oboljelih. Najvažnije od svega, ovdje se na uzroke psihijatrijskih bolesti gleda kroz psihološke čimbenike. Uz to, psihijatrijske su ustanove uvijek smještane izvan gradova, na planine, daleko od ostalih ljudi. To se ponegdje može vidjeti još i danas. Svi ovi čimbenici pridonijeli su stvaranju stigmatizacije ne samo među općom populacijom već i među zdravstvenih djelatnicima.

Na psihijatrijske se pacijente oduvijek gledalo kao na opasne i kriminalce. U prilog tome govori i činjenica da su ovakve osobe bivale mučene po raznim logorima, omalovažavane i etiketirane. Unatoč naporima koji su uloženi u smanjenje stigmatizacije među općom populacijom još je i danas prisutan strah i oprez prilikom kontakta s psihijatrijskim pacijentima.

Ukoliko se neka mišljenja i stavovi stvore bez objektivnih informacija o objektu tada se govori o predrasudama. One predstavljaju uvjerenja o ljudima, idejama ili određenim skupinama koje čine zajednicu. Predrasude su najčešće negativne i vrlo otporne na bilo kakvu promjenu.

Stigmatizacija osoba s psihičkim poremećajem definira se kao negativno obilježavanje, marginaliziranje ili izbjegavanje osoba zato što imaju psihički poremećaj, a temelji se na unaprijed oblikovanim negativnim stavovima koje nazivamo predrasudama.

Stigmatizirane su sve osobe s psihičkim poremećajima, bez obzira na dijagnozu, i to mnogo više od bolesnika koji boluju od tjelesnih bolesti (Corrigan, 2000), dok su bolesnici koji boluju od psihoze mnogo jače stigmatizirani od onih koji boluju od depresije i anksioznih poremećaja (Pescosolido i sur., 1999).

Živimo u doba stresa, tjeskobe i depresije. Unatoč visokoj tehnologiji, materijalnom standardu, hedonizmu, suvremeni čovjek sve je više umoran, osamljen, tjeskoban i depresivan te često gubi kontrolu nad svojim porivima i ponašanjem.

Znanstvena istraživanja ali ponajprije klinička iskustva ukazuju da se u oboljelih od kroničnih tjelesnih bolesti (pulmološke, kardiovaskularne, endokrinološke, neurološke i gastroenterološke) dva do tri puta češće javljaju psihički poremećaji (komorbiditet). Najučestalije se javlja depresija maskirana tjelesnim simptomima i umorom uz učestalost od 40%. S druge strane, kronički psihičko bolesnici u prosjeku žive 20 godina kraće. Najčešće umiru od pravovremeno neprepoznatih kardiovaskularnih i malignih bolesti.

Bolesnik sa psihičkim tegobama daleko je nepovjerljiviji od somatskih bolesnika i često nekritičan spram svoje bolesti. Odnos prema bolesniku treba biti stručan i profesionalan. Nužno je kontrolirati svoje emocionalne reakcije, racionalno se ponašati kad bolesnik pokazuje ljutnju, mržnju, kritiku ili pak divljenje i ljubav.

Bolesnici često govore iz svoje mape svijeta, svog doživljaja, percepcije i naravno, očekuju da ih ljekarnici razumiju u potpunosti. Dolaze kod ljekarnika pod stresom bolesti, zbunjeni, izloženi bolovima, žele biti poštovani, prihvaćeni i oslanjaju se na savjete, ne samo liječnika nego i ljekarnika. Savjetovanje je krucijalna uloga ljekarnika. Iz percepcije pacijenta ljekarnik im daje još dodatnu sigurnost i podršku u liječenju. Koliko god, u danas živimo u užurbanom svijetu, napetosti, gužvama u ljekarni, svaki pacijent/klijet/bolesnik upravo želi za sebe tu predanost, posvećenost ljekarnika samo za sebe.