Intermitentna samokateterizacija ili trajna kateterizacija?

Intermitentna samokateterizacija indicirana je kod gotovo svakog bolesnika koji nije u stanju spontano prazniti mokraćni mjehur. Prema najnovijim NICE smjernicama, intermitentna samokateterizacija preporuča se kad god je to moguće.

Dok je u prošlosti ovaj način terapije retencije urina bio rezerviran samo za neurološke bolesnike, danas se intermitentna samokateterizacija može primijeniti na gotovo bilo kojeg bolesnika s nepotpunim pražnjenjem mjehura. Temelje samokateterizacije postavio je slavni američki urolog Jack Lapides još 1971. godine, i danas 50 godina nakon, intermitentna samokateterizacija ostaje poželjnija metoda u rješavanju urinarne retencije.

Trajni kateter može se koristiti kod određenih kirurških zahvata, hematurije ili tamponade mjehura, kod terminalnih bolesnika, kod retencije urina kada intermitentna samokateterizacija nije moguća, u jedinicama intenzivne skrbi, ali tamo gdje se na žalost često koristi, a bilo bi ju dobro izbjegavati, je kod mjerenja diureze i inkontinencije. Trajni kateter ima brojne komplikacije kao što su bakterijska kolonizacija katetera i mjehura, stvaranje biofilma, kronične infekcije, stvaranje kamenaca, sepsa, oštećenje bubrežne funkcije, karcinom mjehura; sve ovo rezultira povećanom upotrebom antibiotika i posljedičnim stvaranjem rezistencije bakterija. Upravo zbog svega navednog, intermitentna samokateterizacija trebala bi biti zlatni standard u liječenju retencije urina te bi se trebala provoditi kad god je to moguće.

Iako postoje i određeni nedostaci, postoje brojne prednosti intermitentne samokateterizacije nad trajnim kateterom: rizik od infekcije je niži, intermitentna samokateterizacija oponaša prirodni ritam punjenja i pražnjenja mjehura što održava kapacitet mjehura i potiče spinalne reflekse, nema ograničenja o mjestu izvedbe, veća je pokretljivost bolesnika, samostalni su, omogućuje im normalan spolni život, mogu je raditi i djeca, te je u konačnici i kvaliteta života bolja. Nedostataka je malo, ali ih također treba napomenuti; glavni nedostatak je edukacija bolesnika za što je potrebno dodatno zdravstveno osoblje, prostor i vrijeme, zatim pitanje prihvaćanja ili odbijanja bolesnika same terapije, ali ukoliko se odvoji dovoljno vremena, gotovo svaki bolesnik će ju prihvatiti, i zadnji nedostatak je lezija uretre koja se jednako tako može javiti i kod trajnog katetera.

Ono što svakom bolesniku treba naglasiti kada se krene sa edukacijom je da je glavni cilj intermitentne samokateterizacije očuvanje bubrežne funkcije i kapaciteta mjehura, a tek zatim izbjegavanje uroinfekcija. Poznato je da vremenom kod retencije urina, ukoliko se ne tretira, deblja detruzor odnosno mišić samog mjehura, a posljedično dolazi do zastoja urina u bubrezima i u konačnici dolazi do kronične renalne insufucijencije i prijetnja da takav bolesnik završi na dijalizi ukoliko se ne liječi na vrijeme.

Kontraindicirana je kod visokotlačnog mokraćnog mjehura malog kapaciteta, kada je potrebno staviti trajni kateter na ispust, što znači da urin mora konstantno curiti van mjehura, te kod bolesnika koji nisu u mogućnosti raditi sami samokateterizaciju kao npr. kod kvadriplegije.

Tijekom edukacije, bolesnicima je potrebno naglasiti da se ruke operu 2 puta prije same izvedbe, da se kateteriziraju nakon što se pokušaju pomokriti spontano, u početku 3-4 puta dnevno, a kasnije se broj samokateterizacija može korigirati ovisno o ostatnom urinu iz pacijentovog dnevnika mokrenja. Kada je retencija urina manja od 150 ml, samokateterizacija se može eliminirati, a bolesnika pratiti prvih 6 mjeseci 1x mjesečno kako bi se ustanovio rezidualni urin. Bitno je redovito voditi dnevnik mokrenja, odnosno bilježiti količinu spontano izmokrenog urina i urina dobivenog kateterizacijom kako bi se na sljedećoj kontroli kod urologa mogla učiniti korekcija broja kateterizacija.

Današnji moderni kateteri za intermitentnu samokateterizaciju su potpuno prilagođeni za kućnu upotrebu van specijaliziranih ustanova; diskretni su u lijepo dizajniranim omotima, svi materijali rađeni su od biorazgradivih tvari, glatkih su površina i imaju hidrofilni premaz kako bi se mogućnost ozljeda uretre svele na minimum, imaju ljepljivu traku sa stražnje strane omota kako bi pružile lakšu manipulaciju tijekom kateterizacije, spremni su za upotrebu bez potrebe za dodatnim nanošenjem gela, imaju vodilicu pomoću koje je uvođenje katetera jednostavnije a bez potrebe diranja katetera direktno rukom. Sve navedeno smišljeno je samo kako bi se takvim bolesnicima olakšala sama izvedba a i kako bi oni lakše i brže prihvatili ovaj način terapije kao svoju dnevnu rutinu.

U konačnici intermitentna samokateterizacija, ne samo da bolesnicima pruža bolji i kvalitetniji život, nego čuva gornji urotrakt, odnosno bubrege, od nastanka kronične renalne insuficijencije, a koja je najgora komplikacija kronične retencije urina.