Zatajenje srca

Srčana dekompenzacija ili zatajenje srca je klinički sindrom kojega karakteriziraju tipični simptomi kao što su nedostatak zraka, otekline zglobova i intolerancija napora, uz popratne kliničke znakove (povišen jugularni venski tlak, auskulatorni nalaz krepitacija na plućima i periferni edemi), a koje su posljedica strukturne i/ili funkcionalne bolesti srca koja rezultira smanjenim srčanim minutnim volumenom.

Kad govorimo o terminologiji srčanog zatajenja, s obzirom na vrijednosti ejekcijske frakcije (parametar razine globalne sistoličke funkcije) lijevog ventrikula, razlikujemo tri vrste:

1. Srčano zatajenje sa očuvanom sistoličkom funkcijom (vrijednosti LVEF >50%)
2. Srčano zatajenje sa reduciranom sistoličkom funkcijom (vrijednosti LVEF <40%)
3. Srčano zatajenje sa djelomično reduciranom sistoličkom funkcijom (LVEF 40-49%)

Etiologija srčanog zatajenja je raznolika u različitim dijelovima svijeta te ne postoji jedinstven sustav klasifikacije uzroka, već najčešće postoji preklapanje više različitih kategorija, uključujući kardiovaskularne i nekardiovaskularne uzroke.

Kod srčanog zatajenja bolesnici se prezentiraju s više različitih simptoma, od kojih su najčešći i tipični nedostatak zraka, ortopneja, intolerancija napora, progresivni umor te otekline nogu. Neki od simptoma koji su pak više specifični uz zatajenje srca su npr. povišen jugularni tlak, hepatojugularni refluks, čujan treći srčani ton (galopni ritam). Vrlo je bitno kod postavljanja dijagnoze uzeti primjerene anamnestičke podatke i fizikalni status bolesnika. Isto tako, kod bolesnika s poznatom koronarnom bolešću te onih koji su preboljeli infarkt miokarda, a koji se prezentirao s navedenim simptomima, izglednija je dijagnoza srčanog popuštanja u usporedbi s osobom bez poznatih kroničnih bolesti.

Svakako, simptomi, klinički znakovi i njihovo praćenje bitni su prilikom odluke o davanju terapije te o daljnjim dijagnostičkim i terapijskim postupcima. Slikovne kardijalne metode su bitne kod postavljanja dijagnoze srčanog zatajenja i započinjanja liječenja. Primarna metoda izbora, kod bolesnika kod kojih sumnjamo na srčano zatajenje, je ehokardiogram, zbog svoje točnosti, dostupnosti i sigurnosti. Osim toga, RTG pluća može biti koristan za potvrdu dijagnoze, ali i za isključivanje drugih alternativnih uzroka (npr. maligna bolest pluća, intersticijska bolest pluća).

Liječenje zatajenja srca uključuje mnoge farmakološke i nefarmakološke metode liječenja, međutim ovdje ćemo se osvrnuti ciljano na medikamentozno liječenje, konkretno eplerenon. Neki od osnovnih lijekova koji se danas koriste za liječenje srčanog zatajenja, a ovisno o ejekcijskoj frakciji i težini bolesti su beta blokatori, ACE inhibitori, blokatori receptora angiotenzina II, blokatori kalcijskih kanala, diuretici, vazodilatatori, digoksin, SGLT-2 inhibitori i antagonisti mineralokortikoida (blokatori aldosteronskih receptora) u koje spada eplerenon. Budući da aldosteron može nastati neovisno o renin–angiotenzinskoj osovini, ni njegovi nepovoljni učinci neće se stoga potpuno umanjiti ni s maksimalnim dozama ACE inhibitora i blokatora receptora angiotenzina II. Blokatori receptora aldosterona, spironolakton i eplerenon, smanjuju kardiovaskularnu smrtnost, uključujući i iznenadnu smrt.

Eplerenon se najčešće daje bolesnicima koji se prezentiraju akutnim zatajivanjem srca i sa sniženom sistoličkom funkcijom (EFLV <30%). U usporedbi sa spironolaktonom ima mnogo niži afinitet za androgene i progesteronske receptore, što znači da njegova primjena nije povezana s nepovoljnim androgenim učincima. Rezultati EPHESUS istraživanja jasno pokazuju pozitivan učinak eplerenona na niže stope iznenadne srčane smrti u bolesnika rano nakon infarkta miokarda sa zatajivanjem srca. Također, prema rezultatima EMPHASIS-HF istraživanja, eplerenon učinkovito snižava pojavnost fibrilacije atrija u bolesnika sa zatajivanjem srca. Velika randomizirana kontrolirana istraživanja dokazala su jasan učinak eplerenona na preživljenje u bolesnika sa zatajivanjem srca i sniženom EF, što je i razlog da ga velika svjetska kardiološka udruženja u svojim smjernicama preporučuju kao osnovno liječenje uz ACE inhibitore/blokatore angiotenzinskih receptora i blokatore beta-adrenergičnih receptora. Svakako, od velike su važnosti za svakodnevnu kliničku praksu sigurnosni profil eplerenona te njegova dobra podnošljivost koja pridonosi boljoj suradljivosti bolesnika.