Najčešći poremećaji mentalnog zdravlja u adolescenciji i kako ih prepoznati

Često se za adolescenciju kaže da je to razdoblje „bure i oluje“. Adolescentni period donosi najintezivnije promjene u važnim razvojnim i životnim aspektima. Obilježen je promjenama u fizičkom, emocionalnom, kognitivnom, seksualnom i socijalnom segmentu života. Prema Eriksonu to je nestabilno razdoblje „nadolazeće odraslosti“. Freud je adolescenciju doživljavao kao izraz psihoseksualnog konflikta, a Eriskon je taj period smatrao najvažnijim u psihosocijalnom razvoju. Glavna zadaća adolescencije je priprema, sazrijevanje i formiranje osobe za odraslu dob. Promjene koje se događaju su burne i intenzivne, stoga suočavanje adolescenata, ali i njihovih obitelji sa novim promjenama može biti izazovno. Adolescencija se dijeli na ranu, srednju i kasnu. Rana adolescencija (11. – 13. godina) obilježena je naglim fizičkim i biološkim promjenama – mijenja se fizički izgled tijela (seksulano sazrijevanje, povećanje snage), povećani su kognitivni kapaciteti (mišljenje i pamćenje), sve je veći imperativ na utjecaju grupe i odnosu sa vršnjacima.

U srednjoj adolescenciji (14. – 16. godina) adolescenti se upoznaju sa seksualnošću, učvršćuju i grade nove odnose sa vršnjacima, sve su skloniji moralnom rasuđivanju i prihvaćanju odgovornosti. Neovisnost kojoj teže uvod je u razdoblje kasne adolescencije (oko 17. godine), ali i svojevrsna priprema za preuzimanje zahtjevnijih i zrelijih životnih uloga. Adolescenti teže samostalnosti i kompetenciji stoga je za ovaj period karakteristično pitanje izbora zanimanja, učvršćivanja identiteta i seksualne zrelosti (izbor partnera i kapacitet za intimnost u odnosima).

Važno je naglasiti da su neke emocije, ponašanja i promjene sastavni dio adolescencije. Karakteristike adolescentnog razdoblja javljaju se zbog prirodnih promjena u mozgu. Javlja se pojačana aktivnost neuronskih krugova koji koriste dopamin zbog čega adolescenti mogu biti impulzivni. Prisutan je narcizam kao dio razvojnog puta. Kako adolescent odrasta, sve više u njegovom životu prevladavaju internalizirane verzije osoba iz vanjskog života i upravo one služe kao glavni resurs za neovisni razvoj. Sve ovo uključuje i proces žalovanja, separaciju i individuaciju kao nezaobilaznu konstantu na putu odrastanja. Separacija je ključna odrednica adolescencije. Adolescent se separira od privilegije bezbrižnosti koju je imao ranije te se udaljava od infantilnih želja i potreba. Adolescenti „vode svoje  bitke“ i njihovi konflikti uvijek izrastaju iz dinamike njihove ličnosti, adolescentnog procesa i odnosa sa okolinom. Mehanizmi obrane kojima se adolescenti brane imaju ulogu u osobnom razvoju. Oni umanjuju psihičko trpljenje i omogućuju im dovoljno stabilnosti u njihovim psihičkim stanjima i funkcioniranju.

Integracija svih ovih procesa kruna je razvojnih, tjelesnih, psiholoških i socijalnih komponenti i podrazumijeva funkcionalnu organizaciju identiteta. Postoji i dio adolescenata sa drugačijom putanjom. Čvrsti i stabilni temelji koji su u doba adolescencije poljuljani, u današnje su vrijeme još više narušeni, stoga adolescentima nedostaje izvjesnosti i predvidivosti (naročito danas u doba pandemije i ratova) čime se pojačava tjeskoba i strah. Same tjelesne promjene toliko mogu preplaviti adolescenta te još dodatno pojačati tjeskobu. Adolescencija je kritičan formativni stadij života, koji čini prijelaz iz djetinjstva u odraslu dob. Može iznjedriti mnoge poteškoće nastale u prethodnim razvojnim razdobljima i otežati normativni dio adolescentnog sazrijevanja. Negativna iskustva, narušena obiteljska dinamika ili specifični rizici poput konzumacije duhana, alkohola i psihoaktivnih utječu na psihičko stanje adolescenata koji su podložni pritisku vršnjaka te utjecaju medija. Izlaganje nasilnim sadržajima u medijima i na društvenim mrežama povećava agresivne misli i ponašanje, ljutnju i bijes. Siromaštvo, visoka stopa nezaposlenosti, teški socijalni uvjeti i niska razina obrazovanja dodatni su rizici za psihičke poremećaje. Specifičnost odrastanja današnjih adolescenata je dugotrajno doba pandemije i drugih negativnih faktora. Istraživanja ukazuju na gotovo udvostručenu pojavu teškoća mentalnog zdravlja djece od početka pandemije. Ratovi i prirodne katastrofe povezane su s kroničnom tjeskobom i psihološkim stresom kod djece i adolescenata.

Za razliku od adolescenata koji će proći ovo razdoblje „bure i oluje” i pregrmiti put adolescencije te izgraditi svoj identitet, manja skupina adolescenata teže pronalazi svoj put i njihov se razvoj u tom periodu odvija drugačije.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije 20 % adolescenata ima poteškoće mentalnog zdravlja koje se znaju producirati i u odrasloj dobi. Samim time su rizičan faktor lošijeg ishoda liječenja. Najčešći psihički poremećaji adolescencije jesu anksiozni poremećaji, afektivni poremećaji sa suicidalnošću, poremećaji ponašanja, ovisnosti, poremećaji jedenja, opsesivno-kompulzivni poremećaj te psihoze. Važno je spomenuti i fenomen perfekcionizma koji je danas sveprisutan. Perfekcionizam, odnosno težnja osobe prema visokom postignuću i savršenosti u nekim ili svim područjima života (škola, kućanski poslovi, prehrana, interpersonalni odnosi, tjelesni izgled). Crte ličnosti u perfekcionista su nefleksibilne i maladaptivne te dovode do značajne disfunkcionalnosti ili neugode. Perfekcionizam je u osnovi mnogih emocionalnih poremećaja poput opsesivno kompulzivnog poremećaja ličnosti, anksioznih i depresivnih poremećaja, psihosomatskih i poremećaja hranjenja.

Kod anksioznih poremećaja je prisutna anksioznost težega stupnja, a stupanj i trajanje su nesrazmjerni obzirom na okidač tjeskobe. Karekteristična je pretjerana zabrinutost i preplavljujuća tjeskoba koju je teško kontrolirati. Anksioznost i  intenzivni strahovi traju dulje od četiri tjedna, nisu očekivani za dob, nisu sukladni realitetu i utječu na svakodnevno funkcioniranje i razvoj.

Prema MKB-10 klasifikaciji, razlikuju se anksiozni poremećaji koji se pojavljuju u bilo koje doba, fobično (anksiozni) poremećaj  u koji spada agorafobija, socijalne i specifične fobije te drugi  anksiozni poremećaji  među koje se ubraja panični poremećaj, generalizirani anksiozni poremećaj, mješoviti anksiozni i depresivni poremećaj i drugi mješoviti anksiozni poremećaj. Manifestacija poremećaja varira od nelagode pa sve do panike. Karakteristično je izbjegavanje situacija koje uzrokuju anksioznost. Primjerice kod agorafobije strah se pojavljuje u situacijama izvan kuće, u prisutnosti gomile ljudi, na otvorenim mjestima ili na putovanjima. Strah može postojati u situacijama poput hranjenja, javnih nastupa ili susreta sa manje poznatim ljudima i situacijama. Izbjegavajuće ponašanje može dovesti do socijalne izolacije, smanjenog samopoštovanja, straha od kritike, izbjegavanja pogleda te tjelesnih znakova poput drhtanja, tahikardije, crvenila lica i vrata, mučnine i povraćanja, proljeva i nagona na mokrenja. Postoji strah od negativnih kritika drugih ljudi zbog vlastitoga ponašanja te predviđanje pojedinih socijalnih situacija nakon kojih je opet prisutan strah i tjeskoba. Kod specifičnih fobija strah je usmjeren na objekte ili situacije (pauci, gušteri, zmije, visine, grmljavine, zatvoreni prostori, krv). Fobije od životinja tipično nastaju u predškolskoj dobi, a  agorafobija u kasnoj adolescenciji. Kod paničnog poremećaja riječ je o ponavljajućem, intenzivnom strahu koji nije povezan sa nekom situacijom i ne mogu se unaprijed predvidjeti napadaji koji traju nekoliko minuta. Poremećaj je obilježen brojnim tjelesnim simptomima poput lupanja srca, znojenja, bolova u prsima, hiperventilacije, suhoće usta, osjećaja gušenja, osjećaja topline ili hladnog znoja. Kasnije tijekom vremena može nastati strah od samog paničnog napadaja. Kod generaliziranog anksioznog poremećaja (GAP) riječ je o kroničnom strahu koji nije povezan s određenim situacijama, a odnosi se na svakidašnje situacije. Traju minimalno šest mjeseci. Poremećaj uključuje kroničnu zabrinutost uz vegetativne simptome (tahikardija, znojenje, nesvjestica) i mišićnu napetost. Anksiozni poremećaji u djetinjstvu i adolescenciji povećavaju rizik od razvoja depresivnih poremećaja u odrasloj dobi.

Nakon anksioznih poremećaja afektivni poremećaji su (depresija, bipolarni poremćaj, distmija)  najčešći psihički poremećaji u adolescenciji. Prevalencija depresivnog poremećaja je 4-8 % u adolescenata. Depresivni poremećaj je češći  kod djevojaka, a etiopatogeneza je nepoznata. Pretpostavlja se kako je riječ interakciji različitih biopsihosocijalnih faktora. Mnogi razvojni zadatci adolescencije mogu u slučaju neuspjeha u njihovu ostvarivanju potaknuti depresiju. Često perfekcionizam, visoki standardi i osjećaj neuspjeha u kombinaciji sa samookrivljavanjem dovode do depresije. Depresivne epizode u adolescenata, u usporedbi s odraslom dobi, su kraće, a simptomi su specifični i manje izraženi. Simptome depresije karakterizira depresivno raspoloženje, promjene u nivou aktivnosti i poremećaji mišljenja. Raspoloženje je tužno, plačljivo i disforično. Adolescenti su bez radosti, volje, interesa, anhedonični, bez energije, umorni, dosadno im je te su usporeni. Često djeluju tužno, prisutan je osjećaj beznađa, ideje krivnje i bespomoćnosti, ali može biti prisutna i iritabilnost. U naletu impulzivnosti skloni su samoozljeđivanju, a česte su ideje smrti i suicida. Smanjeno samopoštovanje često dovodi do socijalnog povlačenja i školskog neuspjeha uz poremećaj pažnje i koncentracije. Također je prisutan poremećaji spavanja (ciklusa budnosti/spavanja) gubitak ili pojačan apetit. Razne hipohondrijske smetnje, fobije, bijeg od kuće i antisocijalno ponašanje mogu biti odraz depresije. Adolescent se boji da će patnja koju osjeća biti trajna te da nema pomoći. Najčešći komorbiditet  je suicidalnost koja je u depresivnog poremećaja 10 puta veća nego u općoj populaciji.

Prevalencija OKP-a je 2-4%  u adolescentnoj dobi. Karakteriziran je opsesivnim mislima, slikama i opsesivnim impulsima te prisilnim radnjama. Adolescent osjeća kao da su ga misli potpuno obuzele, a iste doživljava kao ometajuće i neugodne. Kada se pojave osjeća strah i napetost. Najčešće opsesivne misli uključuju  teme čistoće, simetrije i zabranjene sadržaje. Opsesivne misli mogu uključivati kontaminaciju (infekcije, bakterije, virusi), sumnju (jesam li nešto napravio dobro i kakve će to imati posljedice?), simetriju, religiju (misli o grešnosti), seksualne i agresivne impulse te magično mišljenje (vlastitim mislima utjecati na događaje ili prevenirati neku potencijalnu katastrofu). Kompulzije uključuju repetitivna ponašanja koje osoba mora učiniti, kao odgovor na opsesiju ili pravila koja se moraju provesti. Uključuje aktivnosti, rituale i radnje kontroliranja (npr. jesu li vrata zaključana). Ponavljajuće brojenje, pisanje, čitanje, dodirivanje ili slaganje u određenim obrascima mogu biti vezani uz izbjegavanje napetosti i uz potrebu da se nešto ponovi dok se ne osjeti da je učinjeno kako treba. Ako se ovi rituali ne provedu, mogu biti preplavljeni tjeskobom, panikom ili  izljevima bijesa. OKP je kao i drugi poremećaji u adolescentnoj dobi vezan uz perfekcionizam koji čini začarani krug. Kako osobe s OKP-om u svemu vide nesavršenstvo i često su anksiozne isto nastoje suprimirati kompulzijama. Perfekcionizam je osnova za razvoj OKP-a – jer dovodi do nesigurnosti i stvara potrebu za kontrolom. Takvi adolescenti pokazuju rigidnost, tvrdoglavost, a zbog svog ponašajnog obrasca i urednosti često ne mogu dovršiti svoje zadatke. Nerijetko provjeravaju potencijalne greške u zadatcima, ne znaju organizirati vrijeme, uznemireni su ukoliko oni ili drugi kasne, teško iskazuju osjećaje, rijetko daju komplimente, teže savršenom  izričaju stoga nekad i oklijevaju govoriti. Cilj im je uvijek savršena izvedba stoga su teško adaptilni i fleksibilni.

Shizofrene psihoze se mogu u dječjoj i adolescentnoj dobi mogu razlikovati prema prema tijeku: vrlo rano započete psihoze (prije 13 godine), rano započete psihoze (prije 18 godine), adolescentne psihoze (prije 21 godine života). U 10 do 40% pacijenata simptomi počinju prije 20 godine života. Psihotični simptomi u adolescenciji slični su onima u odrasloj dobi stoga se isto dijagnosticira kao kronična bolest koja uključuje abnormalne misli, percepcije i društveno ponašanje koje stvara značajne probleme u odnosima i funkcioniranju. Traje najmanje 6 mjeseci, a od toga najmanje jedan mjesec adolescent mora imati jedan simptom (bizarna sumanutost, komentirajući glasovi) ili najmanje 2 simptoma poput halucinacija, sumanutosti, dezorganiziranog ponašanja te negativne simptome (afektivna zaravnjenost, apatija, manjak aktivnosti, osiromašenje govora, socijalno povlačenje). U adolescenciji u prvi plan dolaze slušne halucinacije, sumanutosti koje su slične odraslima, prisutne su većinom progonstvene ideje, ideje odnosa i utjecaja, kao i mistično religiozne ideje. Depresivni simptomi se često javljaju prije početka psihotične simptomatologije ili pak nakon završetka akutne psihoze. U više od 75% slučajeva nalazi se prodromalna faza koja traje oko pet godina te psihotična predfaza koja traje oko jednu godinu. Premorbidni razvoj ukazuje na vulnerabilnost. Djeca se opisuju kao pasivna, submisivna, bez koncentracije, sama se igraju i nemaju afinitet za socijalnom interakcijom. Prodromalni simptomi kod prve manifestacije mogu biti- poremećaj koncentracije i pažnje, poremećaj nagona, poremećaj spavanja, strah, nepovjerenje i iritabilnost. Od ostalih simptoma mogu biti prisutni – iscrpljenost, osjetljivost na buku, lupanje srca, hipohondrijske smetnje, formalni poremećaji mišljenja, blokade misli, poremećaji percepcije. Period od početka psihotične faze pa sve do trenutka početka liječenja označava se  kao trajanje neliječene psihoze i što dulje traje pogoršava se prognoza bolesti. Oko 7-15 % shizofrenih osoba umire radi suicida, a skoro polovica oboljelih ima barem jedan pokušaj suicida. Javljaju se unutar prve dvije godine od prve manifestacije. Suicidi u akutnoj fazi mogu biti prisutni radi imperativnih glasova, depresivnosti i agitiranosti.

Poremećaji hranjena obuhvaćaju anoreksiju nervozu, bulimiju nervozu, poremećaj prejedanja te nespecifičan poremećaj hranjenja. Ove poremećaje najčešće karakteriziraju nisko samopouzdanje, hipersenzibilnost, okupiranost hranom i zdravim načinom života, iritabilnost, promjene raspoloženja, sram, krivnja i teškoće u socijalnom funkcioniranju. Većina poremećaja hranjenja javlja se tijekom adolescencije. Tipična je pojavnost u dobi od 10. do 16. godina (vrhunac u 14 godini). Neki od znakova koji mogu ukazati na teškoće ili poremećaje hranjenja jesu gubitak težine, preokupacija težinom i izgledom tijela, ekscesivno vježbanje, zlouporaba laksativa, socijalna izolacija, pripremanje hrane drugima (oni je sami ne jedu) i izbjegavanje obroka sa obitelji. Od tjelesnih znakova evidentna je suha, blijeda koža kao i suha (tanka) kosa, povećana osjetljivost na hladnoću te rast finih, paperjastih dlačica na licu i tijelu (lanugo). Traumatska iskustva poput prekida emocionalne veze, adolescentne promjene na tijelu, smrt člana obitelji, vršnjačko nasilje i zlostavljanje mogu biti okidači poremećaja hranjenja. Anoreksija nervoza može početi neprimjetno stoga nekad izostane rana dijagnostika jer prođe duži period do traženja stručne pomoći. U pozadini je često poremećaj tjelesne sheme i različiti strahovi, najčešće strah od debljine koji se ne smanjuje gubitkom kilograma. Dolazi do sve veće preokupacije hranom, kalorijama i restrikcijom unosa hrane. Nakon gubitka 15 % tjelesne mase često dolazi do amenoreje. Gubitak na tjelesnoj masi može biti kontinuiran ili nagao. Potonji je češće vezan uz somatske komplikacije (dehidracija, hipotenzija, bradikardija, zatajenje srca i bubrega, osteoporoza). Kod restriktivnog tipa anoreksije smanjen je energijski unos uz prekomjernu tjelesnu aktivnost. Može biti prisutno i smanjeno uzimanje tekućine, a vremenom osobe gube kontrolu nad neuzimanjem hrane te se stvara začarani krug. Najčešće se radi o visoko inteligentnim i odgovornim osobama koje dugo uspješno izvršavaju svoje zadatke, ali s vremenom nastaju poteškoće koncentracije, nemogućnost izvršavanja zadatka i općenito loše funkcioniranje.

Bulimija nervoza je češća od anoreksije, ali se teže prepoznaje. Adolescenti koji pate od bulimije često se nalaze u začaranom krugu dijeta, prejedanja i čišćenja tijela. Nerijetko prikrivaju svoje epizode prejedanja, zbog čega može proći dosta vremena dok ih obitelji ne zamijeti i dok  potraže stručnu pomoć. Najčešće se javlja u dobi od 14. do 18. godine (vrhunac u 16. godini) kada su učestalije epizode prejedanja, dok su nakon 16. godine češća povraćanja i zlouporaba laksativa. Nakon prejedanja koriste kompenzatorne metode sa svrhom eliminacije hrane iz tijela, kao što su povraćanje, zloupotreba laksativa ili diuretika te prekomjerna tjelovježba. Uz navedeno često potajno skupljaju hranu ili se potajno rješavaju povraćenog sadržaja. Tjelesna težina često može biti normalna. Bulimiju nervozu karakterizira intenzivna žudnjom za prejedanjem (često nezdravih namirnica), uz osjećaj napetosti, unutarnje praznine ili dosade. Čin prejedanja je praćen osjećajem gubitka kontrole, a to može biti povezano s nedostatkom emocionalne regulacije. Nakon eliminacije hrane osjećaju se „čisto, lagano“ i smireno. Prisutan je osjećaj srama, razočaranja, mučnine i umora te želje da izađu iz začaranog kruga, ali to teško realiziraju. Prejedanje često može biti impulzivno i praćeno drugim oblicima impulzivnog ponašanja, kao što su zloupotreba alkohola i droge, samoozljeđivanje, rizično seksualno ponašanje, nekontrolirano trošenje novca i krađe (većinom hrane). Ovaj oblik poremećaja se naziva multi-impulzivna bulimija. Posljedice bulimije su evidentne i u somatskom aspektu stoga su osim probavnih i srčanih tegoba, učestale upale grla i afte, na prstima i laktovima su vidljivi žuljevi, erodirana je zubna caklina, povećane su žljezde slinovnice.

Zbog svoje emocionalne labilnosti, slabe kontrole, sklonosti rizicima i eksperimentiranju te potrebe za socijalizacijom adolescenti traže svoj identitet i stalno testiraju granice. Često će posegnuti za nekom supstancijom kao utjehom ili  bijegom tijekom svojega razvojnog razdoblja. U današnjim klasifikacijama izbjegava se riječ ovisnosti te se koristi terminologija – poremećaji povezani sa supstancijama (alkohol,  kanabis, halucinogeni, inhalanti, opioidi, sedativi ili anksiolitici, stimulansi). Supstancije imaju izravan aktivacijski učinak na sustav nagrade u mozgu. Uporaba štetnih tvari posebno je opasna i štetna za adolescente čiji su mozak i tijelo još uvijek u razvoju. Postoji kontinuum velikih grupa poremećaja od ovisnosti o supstancijama, preko ponašajnih ovisnosti, poremećaja kontrole impulsa pa sve do OKP-a. Kod ponašajnih ovisnosti se ne rabe supstancije, ali i kod njih postoje slične promjene u mozgu kao u osoba koje se koriste supstancijama. U službenim klasifikacijama, ovisnost o internetu s pripadajućim kriterijima nije zasebni entitet, ali je ovisnost o (on line) video igrama, kao jedna od aktivnosti na internetu, uvrštena u najnovije izdanje MKB11, dok se u DSM V nalazi u poglavlju „Stanja koja se razmatraju za uvrštavanje”.

Iako značajan udio populacije svakodnevno koristi internet, manji dio razvije probleme ovisnosti. U mladih se najčešće primjećuje ovisnost o internetu i igricama te on line kockanju. Ovisnost o internetu definira se kao preokupiranost i nemogućnost korištenja interneta, praćeno nemirom i iritabilnošću kada se korištenje pokuša smanjiti ili u potpunosti prekinuti. Uz navedeno prisutan je nedostatak kontrole vlastitog kompulzivnog i impulzivnog ponašanja na internetu, pretjerana uporaba istog i narušeno psihosocijalno funkcioniranje pojedinca. Razlikujemo generaliziranu ovisnost koja se odnosi na prekomjernu uporabu interneta općenito, dok specifična ovisnost predstavlja ovisnost o određenim aktivnostima (ovisnost od video igrama, o pornografiji i o društvenim mrežama). Zaokupljenost sredstvom ovisnosti postaje najvažnija, dominira nad mišljenjem, emocijama i ponašanjem. To vodi do gubitka volje i interesa te posljedično socijalne izolacije. Kod ovisnosti o internetu ili igricama osoba se može uz iste opustiti, umiriti i zaboraviti na probleme. Razvija se tolerancija pa se neka radnja sve više mora ponavljati kako bi se postigao isti osjećaj ugode kao na početku. Uz toleranciju i ovdje je prisutan sindrom sustezanja, recidivi i relapsi. Nerijetko osobe zbog ovisničkog ponašanja, ali i nemoći jer se vrlo teško miču iz začaranog kruga, ulaze u konflikte.  Dodatni kriteriji koji govore u prilog ovom poremećaju jesu – ponavljana pretjerana uporaba interneta unatoč svijesti o postojanju problema, laganje o vremenu provedenom na internetu, ugrožavanje ili gubitak socijalnih odnosa, veza, posla te zanemarivanje osnovnih životnih potreba. Unatoč rizičnim čimbenicima ne razviju svi ovisnost. Rizičan faktor je mlađa životna dob, muški spol, sklonost dosadi, niži socioekonomski status, nizak prag tolerancije na monotoniju, nezaposlenost, nisko samopouzdanje te sramežljivost. Osobe koje su povučene, slabijih komunikacijskih i socijalnih vještina sklonije su interakciji putem interneta, a tako se uvlače u sve veći začarani krug otuđenja od obitelji i vršnjaka. Mlade osobe koriste internet kao bijeg od problema. Stvarajući virtualan krug prijatelja u virtualnom svijetu predstavljaju se  kao netko drugi. Obzirom da je to lažno predstavljanje ono negativno djeluje na njihovo samopoštovanje. Upravo zato su adolescenti posebno ranjive skupine. Adolescenti često imaju poteškoće mentalnog zdravlja koje doprinose ovisnosti o internetu. Primarno se to odnosi na depresiju, OKP, anksioznost, socijalnu fobiju, zlouporabu sredstava ovisnosti, ali i ADHD koji je dijagnosticiran velikom udjelu mladih koji razviju ovisnost o internetu. Povećan rizik za razvoj ovisnosti imaju mladi koji su bili izloženi obiteljskom nasilju i konfliktima unutar obitelji. Nekontrolirano korištenje mobitela, društvenih mreža, kao i otvoreni pristupi raznim sadržajima pogoduju pogoršanju i dodatni su rizični faktori. Posljedice ovisnosti su brojne. Obitelj i okolina često navodi kako se ovisnici mijenjaju, od iritabilnosti, ljutnje, napuštanja dugotrajnih prijatelja i pronalaska novih (o kojima ne pričaju) do antisocijalnog ponašanja. Uz to je prisutan i nedostatak energije, samodiscipline, nisko samopouzdanje i snižena motivacija. Obzirom da adolescenti provode puno vremena za računalom do kasno u noć, mijenjanju se obrasci spavanja. Ovisnost o internetu može biti katalizator za razvoj drugih poteškoća poput hostilnosti, depresije, socijalne fobije i anksioznosti, suicidalnih misli i pokušaji suicida (naročito kada je riječ o ovisnosti o društvenim mrežama). Nerijetko jedna ovisnost dovede do druge, bilo da je riječ o razvoju ovisnosti o psihoaktivnim tvarima ili nekoj drugoj ponašajnoj ovisnosti. Negativan produkt interneta jesu i komunikacijski kanali koji mogu dovesti do novih poteškoća (cyber-bullying). Dodatni simptomi koje nosi ova vrsta ovisnosti jesu teškoće u pamćenju, neizvršavanje školskih obaveza što ugrožava školski uspjeh i školovanje. Od fizičkih simptoma javljaju se srčane aritmije, suhe i krvave oči, bol i ukočenost cijelog lokomotornog aparata što dovodi do lošeg držanja tijela, usporenog hoda, loše koordinacije i glavobolja. Dolazi do pogoršanja i zapuštenosti fizičkog izgleda i higijenskih navika, promjena prehrambenih navika slijedom kojih se osobe naglašeno debljaju ili drastično mršave.

Djeca i adolescenti često imaju poteškoće koji prelaze dijagnostičke okvire i ne spadaju u klasifikacije kao službene dijagnoze. Nesuicidalno samoozljeđivanje se vrlo često susreće kao dio drugih poremećaja mentalnog zdravlja ili samostalan simptom. Ono je tvrdokoran, težak i kronični  fenomen koji se često teško liječi. Pojavnost je najčešća u srednjoj adolescenciji, češće kod djevojaka. Radi se o repetitivnom i namjernom izravnom činu agresije prema sebi. Najčešći način  nanošenja fizičke ozljede je rezanjem, grebanjem, udaranjem, paljenjem, zabadanjem oštrih predmeta u tijelo, udaranjem dijelova tijela, sprečavanjem zarastanja rana, čupanjem kose i gutanjem opasnih predmeta. Najčešća metoda je rezanje kože, a lokalizacije na tijelu jesu: podlaktica i ručni zglob, nadlaktica i lakat, potkoljenica, natkoljenica, ruke i prsti te abdomen. Ožiljke skrivaju nošenjem duge i široke odjeće tijekom cijele godine. Izbjegavaju nastavu tjelesne kulture, izlete, odlaske na plaže i mjesta gdje se očekuje skidanje odjeće. Često provode vrijeme zaključani u kupaonici ili u sobi, socijalno se izoliraju i osamljuju. Čimbenici koji povećavaju rizik jesu zlostavljanje/zanemarivanje u obitelji i među vršnjacima, nerealna očekivanja i pritisak u školi te različiti psihički poremećaji (depresija, anksioznost, poremećaj ponašanja, poremećaji povezani s uzimanjem supstancija, poremećaji ličnosti). Iako kod nesuicidalnog samoozljeđivanja osoba nema suicidalne namjere ipak je samoozljeđivanje rizičan faktor za suicid.  Samoozljeđivanjem adolescenti najčešće smanjuju unutarnju napetost, olakšavaju si emocionalne poteškoće, samoreguliraju se ili samokažnjavaju. Samoozljeđivanje dovodi do povećanog lučenja endogenih opijata u mozgu, a time smanjuje emocionalnu bol nakon čega osjećaju ugodu. Tako osjećaju da mogu pobijediti emocionalnu bol i unutarnju napetost te je držati pod kontrolom. Često je nakon samoozljeđivanja prisutan osjećaj krivnje i srama.

Najširi terminološki pojam jest rodna nesukladnost koja označuje nesukladnost između dodijeljenog spola i rodnog identiteta. Poistovjećuje se s transrodnošću ili rodnom disforijom. Kriteriji prema DSM-5, jesu značajna neusuglašenost između roda koji osoba doživljava i dodijeljenog joj roda, tijekom najmanje šest mjeseci. Manifestira se kao neusuglašenost između roda koji osoba pokazuje i primarnih/sekundarnih spolnih karakteristika (ili očekivanih sekundarnih spolnih osobina), snažnom željom da se uklone primarne/sekundarne spolne karakteristike ili da se spriječi razvoj očekivanih sekundarnih spolnih karakteristika. Perzistira želja za primarnim/sekundarnim spolnim karakteristikama drugog roda kao i želja da se bude drugog roda te da se drugi ponašaju prema osobi kao da je drugog roda. Osoba ima tipične osjećaje i reakcije drugog roda. Navedeno je povezano s značajnom patnjom ili oštećenjem u mnogim područjima funkcioniranja.  Rodna disforija u adolescenciji se obično javlja nakon 14. do 16. godine. Postoji progresija rodne disforije iz djetinjstva u adolescenciju, ali  postoji i mogućnost pojavljivanja u adolescenciji. Kada se nalazi rodna disforija u adolescenciji u gotovo svim slučajevima postoji mogućnost perzistencije u odraslu dob. Rodni identitet transrodnih osoba razlikuje od spola koji im je dodijeljen pri rođenju. U adolescenciji je ovaj poremećaj vrlo rijedak i češće se pojavljuje u biološki muškog nego ženskog spola.  Adolescenti s rodnom disforijom u smjeru ženstvenosti (u slučaju genski muške osobe) nose žensku odjeću i obuću, šminkaju se, nose perike. Nerijetko se ovako ponašaju samo u privatnoj atmosferi i intimi doma. Genski ženska osoba s rodnom disforijom u smjeru muškosti obično ima kratku kosu, oblači mušku, široku odjeću, hlače i zahtjeva da je zovu muškim imenom. Često je prisutna odbojnost prema vlastitim spolnim organima, ne dodiruju ih ili se ne žele pokazati drugima. Zbog toga često osjećaju krivnju, sram, imaju depresivne misli, samoozljeđuju se i suicidalni su. Opisuju kao da se nalaze u krivom tijelu cijeli život. Prilikom dijagnosticiranja važno je procijeniti intenzitet rodne disforije. Dijagnostički trebaju biti zadovoljeni kriteriji prema MKB-10 i DSM-5. MKB-10 zahtijeva stalnost tijekom dvije godine, dok DSM-5 zahtijeva stalnost šest mjeseci.

Jedan od najčešćih razloga upućivanja u službe mentalnoga zdravlja je zbog sumnje na poremećaj ponašanja. Učestalost varira od 2 do 10 % , sa vrhom prevalencije oko 17. godine. Mladići imaju poremećaj ponašanja 2 do 4 puta češće od djevojaka. Dijagnoza se postavlja do 18. godine života. Posrijedi je heterogena skupina poremećaja koji se manifestiraju kao nesposobnost kontrole vlastitog ponašanja unutar socijalno definiranih pravila i normi. Riječ je o ponavljanom i stalnom obliku disocijalnog, agresivnog ili suprotstavljajućeg ponašanja neprikladnog za dob. Karakterizirano je agresivnošću prema ljudima i životinjama (zlostavljanje, prijetnje, iniciranje fizičkih sukoba, uporaba oružja, fizička okrutnost prema osobama i prema životinjama, krađe,  prisiljavanje na spolni odnos). U kriterije se ubraja i oštećenje imovine (izazivanje požara i uništavanje imovine, provala u stan ili automobil)  i kršenje pravila (laganje s namjerom dobivanja dobara, često ostajanje vani noću unatoč roditeljskim zabranama, bježanje od kuće preko noći, izostajanje iz škole). Obzirom da je riječ o širokoj skupini poremećaja različite su i klasifikacije. MKB-10  razlikuje poremećaj ponašanja koji je ograničen na obiteljsko okruženje kao i poremećaj ponašanja kod kojega nema socijalnih veza s drugima te poremećaj ponašanja s opozicionalnim  i prkosnim ponašanjem. Često su prisutni ili im prethode komorbiditeti poput hiperkinetskog, depresivnog ili razvojnog poremećaja. Eksternalizirajući problemi mogu često biti povezani i s internalizirajućim smetnjama (anksiozni, depresivni simptomi). Skoro 90 % adolescenata je imalo pojedinačan ponašajni simptom (npr. oštećenje stvari ili imovine, fizički sukob), no postojanje ovakvog pojedinačnog simptoma, ne označuje da je riječ o poremećaju. Kasnije često neliječeni poremećaj ponašanja prelazi u antisocijalni poremećaj ličnosti.

Zaključno treba naglasiti kako bi prioritet društva trebala biti briga i osnaživanje mentalnog zdravlja te jačanje otpornosti – upravo kako bi se prevenirao daljnji  razvoj težih posljedica po mentalno zdravlje djece i adolescenata.