ADHD u odrasloj dobi

ADHD (eng. Attention Deficit Hyperactivity Disorder) ili poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću je trajni obrazac ponašanja kojeg obilježavaju nepažnja, hiperaktivnosti i impulzivnosti.

Prema najnovijim klasifikacijama ADHD je svrstan u neurorazvojne poremećaje, što znači da nastaje tijekom sazrijevanja središnjeg živčanog sustava, a simptomi su obično prisutni od rane dječje dobi. Istraživanja su pokazala da u njegov nastanak mogu biti upleteni i biološki i okolišni čimbenici – koji mogu djelovati tijekom trudnoće, porođaja ili nakon djetetova rođenja.

Kao mogući uzroci navode se razlike u strukturi mozga, poremećaj prijenosa informacija između pojedinih dijelova mozga te utjecaj nekih gena za određene neurotransmitore – dopamin, serotonin i noradrenalin. Nasljednost se procjenjuje na 76 % sa velikim razlikama u prezentaciji simptoma. Među nepovoljnim okolišnim čimbenicima navode se izloženost neurotoksičnim tvarima, eklampsija i toksemija u trudnoći, preuranjeni porođaj i niska porođajna težina, ali i negativni psihosocijalni čimbenici primjerice neskladna obitelj i niski socijalni standard.

S obzirom da početak ADHD-a pronalazimo u djetinjstvu, o njemu se najčešće govori u okviru dječjeg poremećaja – simptomi, prepoznavanje i tretman djece. U adolescenciji se hiperaktivnost smiruje, no kroz porast školskih i socijalnih obaveza do izražaja sve više dolazi problem pažnje i impulzivnosti. U nešto promijenjenom obliku 70-80% djece s ADHD-om imat će simptome i u adolescenciji, a u 50-80% osoba poremećaj postojati i u odrasloj dobi.

U adolescenciji i odrasloj dobi najviše teškoća stvaraju impulzivnost, slaba samoregulacija, neorganiziranost, smetenost, slabe vještine planiranja i upravljanja vremenom. Umjesto djeteta koje ne može sjediti na mjestu, dira stvari, ometa tuđe aktivnosti, izbjegava školske zadaće i gubi stvari sada imamo odraslu osobu koja se ne penje na stol, ali zaboravlja važne dogovore, kasni na sastanke, gubi ključeve, previdi platiti važne račune.

Neupitno je da simptomi ADHD-a utječu na niz područja funkcioniranja osobe:

• Obrazovanje: teškoća održavanja koncentracije prilikom čitanja, sklonost sanjarenju – trošenje dodatnog vremena na ponovno čitanje materijala; neadekvatna procjena vremena – teškoća priprema za rokove/kašnjenje;
• Zaposlenje: laka distrakcija prilikom dosadnih poslova ili dosadnih obaveza, potreba za većom supervizijom tijekom rada;
• Socijalni odnosi: kašnjenje na dogovore; u razgovorima često ne slušaju, zaboravljaju stvari koje su već čuli; impulzivni komentari, slaba kontrola ljutnje;
• Partnerski odnosi: ne sjećaju se što je rečeno, ostavljaju nered, ne dovršavaju kućanske poslove, ne planiraju unaprijed, govore stvari bez razmišljanja – kraće ljubavne veze;
• Samopouzdanje: nedovršeni zadaci mogu biti izvor stresa, frustracije i nemotiviranosti.

Negativna iskustva s akademskim postignućima, loša prilagodba na uvjete rada i teškoće slaganja s članovima obitelji, prijateljima i suradnicima može dovesti do negativne anticipacije budućnosti, te razvoja anksioznosti i depresije.

Neki ljudi su odmalena prepoznati kao osobe s ADHD-om i rastu s njim, dok neki ljudi tek u odrasloj dobi shvate da imaju ADHD. No i u odrasloj dobi uvjet za dijagnosticiranje ADHD-a je dokaz da je poremećaj postojao u djetinjstvu.

U dijagnostičkom procesu odrasle osobe bitno je ustvrditi da li se radi o ADHD-u ili nekom drugom stanju sa sličnim simptomima. Ili se možda radi o više istodobnih poremećaja. Pri tome se služimo razgovorom, ocjenskim skalama i psihologijskim testovima kojima bi mogli identificirati druge kognitivne i emocionalne poremećaje sa preklapajućim simptomima. Primjer takvih stanja su granični poremećaj ličnosti i BAP (bipolarni afektivni poremećaj).

Tretman ADHD-a kod odraslih osoba dijeli se na medikamentozni i psihološki pristup. To je složeni poremećaj s čestim komorbiditetom; što je važno u odabiru farmakoterapije (psihostimulansi, antidepresivi, antipsihotici, stabilizatori raspoloženja).

Jednako važne su psihoedukacija i učenje strategija umanjenja simptoma, te psihoterapija usmjerena na psihičke tegobe koje su dodatno nastale kao posljedica ADHD-a.