Prekomjerno aktivni mokraćni mjehur (PAMM)

Prekomjerno aktivan mokraćni mjehur (PAMM) (ili engl. overactive bladder – PAMM) predstavlja grupu uroloških simptoma, a ne bolest. Najčešći simptom nagli je i nekontrolirani hitan nagon za mokrenje, dok će nekima za takvog hitnog nagona i pobjeći mokraća. Drugi najčešći simptom je potreba za mokrenjem više puta danju i noću. Prekomjerno aktivni mokraćni mjehur u biti je potreba za mokrenjem naglo i učestalo.

Bijeg urina naziva se inkontinencija. Stresna inkontinencija jedan je drugi vrlo čest problem i ne treba ga miješati s prekomjerno aktivnim mjehurom – to su dva različita stanja. Osobe sa stresnom inkontinencijom imaju bijeg urina tijekom kašljanja, smijanja ili nekih drugih fizičkih aktivnosti, dok osobama s PAMM-om pobjegne jer ne stignu do WC-a kada osjete nagli nagon za mokrenje.

Čak 30 % muškaraca i 40 % žena žive s PAMM-om, a mnogi od njih niti ne traže liječničku pomoć; neki zbog osjećaja nelagode, a neki niti ne znaju kako bi pričali o tome sa svojim liječnikom, ili misle da ne postoji lijek za takvo stanje. PAMM ima veliki utjecaj na psihosocijalni život bolesnika (posao, fizičke aktivnosti, san, spolni život), većina s vremenom počne izbjegavati izlaske s prijateljima ili izlaske dalje od kuće jer se boje da će biti daleko od WC-a te se tako razvija osjećaj usamljenosti i izoliranosti, što na koncu rezultira i depresijom.

Potrebno je naglasiti kako nitko od pogođenih ovim stanjem ne bi trebao dopustiti da mu PAMM uništi život – PAMM se može kontrolirati! Potrebno je javiti se svom obiteljskom liječniku koji će učiniti daljnje korake – napraviti potrebne laboratorijske nalaze i uputiti urologu.

Istina o PAMM-u:

1. PAMM nije normalan dio starenja
2. PAMM se ne javlja samo u žena
3. PAMM se kod muškaraca ne javlja samo zbog bolesti prostate
4. PAMM se ne liječi samo kirurški
5. postoji terapija koja može olakšati simptome PAMM-a.

Glavni simptom je urgencija (nagla, jaka i neodgodiva potreba za mokrenjem) sa ili bez bijega urina. Sljedeći najčešći simptom je učestalo mokrenje; iako broj mokrenja varira od osobe do osobe, većina urologa se slaže da je do 8 mokrenja u 24 sata normalno, a sve preko toga se naziva urinarna frekvencija i obilježava PAMM. Buđenje noću više od jednom kako bi se mokrilo, simptom je PAMM-a i zove se nokturija.

Neurološke bolesti, hormonalni disbalans, infekcije urinarnog trakta, nuspojave nekih lijekova, bolesti koje pogađaju mozak ili kralješničnu moždinu (kao multipla skleroza ili moždani udar) mogu biti uzrokom nastanka prekomjerno aktivnog mokraćnog mjehura.

1. anamneza – razgovor s urologom o simptomima (koliko dugo traju, kako utječu na bolesnikov život, prisutnost drugih bolesti ili operativnih zahvata, uzimanje lijekova);
2. fizikalni pregled – palpacija abdomena, rektalni i vaginalni pregled;
3. dnevnik mokrenja – kada i koliko tekućine bolesnik uzima, kada i koliko izmokri, kada i koliko često ima urgencije, kada i koliko urina mu pobjegne;
4. sediment urina, urinokultura, laboratorijski testovi krvi;
5. UZV urotrakta – određuje se ostatni urin u mokraćnom mjehuru nakon mokrenja;
6. cistoskopija – pretraga kod koje se optičkim metalnim instrumentom pod kontrolom oka pregledava sluznica mokraćne cijevi i mokraćnog mjehura;
7. urodinamika – daje informacije o kapacitetu mokraćnog mjehura, tlakovima unutar mjehura u fazi punjenja i mokrenja, protoku mokraće, ostatnom urinu i aktivnosti vanjskog sfinktera mokraćne cijevi.

1. bihevioralna terapija (promjena životnih navika) – ograničavanje hrane i pića koji ¨uznemiravaju¨ mokraćni mjehur (diuretici kao npr. čaj, kava, alkohol, gazirano, citrusno voće, čokolada, paprena hrana), povećati unos vlakana, pokušati dva puta isprazniti mjehur, odgađanje mokrenja (svaki put pokušati dulje), mokrenje na sat i u isto vrijeme, Kegelove vježbe;
2. farmakoterapija – ako promjena životnih navika nije dovoljna (antimuskarinici i/ili beta-3 agonisti);
3. injekcije botoksa u mokraćni mjehur;
4. neuromodulacija – perkutana stimulacija tibijalnog živca, sakralna neuromodulacija;
5. kirurška terapija – koristi se kao zadnja opcija u slučaju jako narušene kvalitete života i ako su zakazale navedene terapijske opcije.