BOL

Bol je neugodno osjetno ili emotivno iskustvo povezano sa stvarnim ili potencijalnim oštećenjem tkiva, a razvila se kako bi nas zaštitila od opasnosti.

Bol je jedan od vitalnih znakova koji zajedno s pulsom, tlakom, disanjem i temperaturom predstavlja važan prediktor ugroze tjelesnog i psihičkog integriteta organizma.

Najčešće je dijelimo prema trajanju i to na akutnu bol (do mjesec dana) i kroničnu bol (tri mjeseca i dulje).

Akutna bol relativno je kratkotrajna te je upozorenje osobi da se zaštiti od oštećenja. Ona je fiziološki obrambeni odgovor na mehanički, kemijski ili temperaturni podražaj izazvan povredom ili akutnom bolesti. Bol je individualan osjećaj te će na nju utjecati senzorna, emocionalna i kognitivna komponenta. Prate je različite promjene u vegetativnom sustavu kao što su: ubrzani puls, povišeni krvni tlak, povećani tonus mišića i drugo. Akutnu bol prati porast katabolizma, povećano lučenje stresnih hormona, povećano opterećenje kardiovaskularnoga sustava, poremećaj plućne funkcije, hiperkoagulabilnost itd. Posljedice tih zbivanja jesu poremećaj u homeostazi glukoze, metabolizmu lipida i proteina te lokalno otpuštanje citokina (IL1, IL6, TNF alfa). Neliječena akutna bol snažan je okidač stresnoga odgovora koji pokreće vitalno ugrožavajuće kaskade metaboličkoga i upalnog odgovora.

Rana, agresivna terapija akutne boli može ograničiti ili spriječiti senzibilizaciju i remodeliranje te tako spriječiti nastanak kronične boli.

Kronična bol javlja se kao posljedica specifičnih neurobioloških promjena središnjega živčanog sustava uzrokovanih produženom inflamatornom nocicepcijom te jatrogenim oštećenjem živaca.

Kroničnu bol možemo podijeliti na nociceptivnu, neuropatsku i miješani oblik (kombinacija nociceptivne i neuropatske).

Nociceptivna bol nastaje zbog trajno prisutnog bolnog podražaja koji se živcima prenosi do centra za bol u središnjem živčanom sustavu. To je najčešća bol i uzrokovana je direktnim oštećenjem tkiva (kosti, ligamenti, mišići i sl.).

Neuropatska bol uzrokovana je direktnim ili neposrednim oštećenjem živčanih struktura, ali se katkada javi i bez jasno definiranog uzroka te ju je načelno teže liječiti.

Miješani oblik postoji kada je istodobno došlo do oštećenja tkiva, ali i priležećeg živca.

Brojne bolesti i poremećaji mogu dovesti do kronične boli kao što su upale, ozljede, autoimune bolesti, metaboličke bolesti (dijabetes), migrena, neke zarazne bolesti poput herpesa te maligne bolesti.

Kronična bol postupno dovodi do vegetativnih znakova (npr. klonulost, poremećaj sna, slabiji apetit, gubitak okusa za hranu, mršavljenje, oslabljen libido, zatvor). Moguć je razvoj anksioznosti ili depresije. Bolesnici mogu postati neaktivni, povući se iz društva te postati zaokupljeni fizičkim zdravljem. Psihološko i socijalno oštećenje može biti teško, što uzrokuje dodatni gubitak funkcije.

Epidemiološke studije pokazale su da čak 1/3 populacije u razvijenim zemljama pati od kronične boli koja predstavlja velik zdravstveni, ekonomski i socijalni problem. S druge strane, postoje pokazatelji da svega 50 % te populacije prima adekvatnu terapiju. Kronična bol velik je klinički problem koji trajno utječe na radnu sposobnost, ukupnu kvalitetu života bolesnika te zdravstvenu potrošnju.

Bol se najuspješnije liječi multidisciplinarnim i individualnim pristupom te primjenom multimodalnih tehnika liječenja.

Osnovni cilj liječenja je smanjivanje boli, jer kod kroničnih bolnih sindroma ugrožava se bolesnikovo fizičko, a nerijetko i psihičko zdravlje.

Kako je bol neugodno subjektivno osjetno ili emotivno iskustvo, potrebno je svakom bolesniku pristupiti individualno.

Svatko od nas doživljava i podnosi bol drugačije. Kako bi se donekle pokušala objektivizirati percepcija boli kod pojedinca, osmišljene su razne skale intenziteta boli, od kojih je najraširenija VAS (vizualno-analogna skala) boli te nam pomaže u pristupu i praćenju učinkovitosti liječenja.

Za uspješno liječenje neophodno je poznavati individualne razlike u subjektivnom doživljaju intenziteta boli. Genetika, spol i osobna iskustva dovode do razlika u osjetljivosti na bol. Psihološki faktori, kao što su očekivanja, depresija, anksioznost i strah, mogu utjecati na intenzitet i trajanje boli.

Bol se može liječiti farmakološkim i nefarmakološkim metodama, a često se pristupa kombinaciji ta dva modaliteta.

Farmakološko liječenje boli započinjemo primjenom neopioidnih analgetika, prema potrebi u kombinaciji s potpornom terapijom. Ako bol ne popušta ili se pojačava, prelazi se na blage opioidne analgetike, prema potrebi u kombinaciji s neopioidnim analgeticima te adjuvantnim lijekom. Za izrazite bolove, koji ne reagiraju na spomenutu terapiju, prelazi se na jake opioide, uz mogućnost kombiniranja s neopioidnim analgeticima. Često se primjenjuju lijekovi u točno određeno vrijeme kako bi se koncentracija lijeka u krvi uvijek održavala na dovoljnoj razini da se kupira bol.

U skupinu neopioidnih lijekova ubrajamo nesteroidne protuupalne lijekove – NSAR, paracetamol i COX2-inhibitore. Predstavnici skupine NSAR su acetilsalicilna kiselina, ibuprofen, ketoprofen, indometacin, piroksikam itd. Nesteroidni analgetici imaju analgetsko, antipiretsko i antiinflamatorno djelovanje. Paracetamol ima analgetsko i antipiretsko djelovanje. Često se primjenjuje kombinacija NSAR i paracetamola. Preporuča se uz primjenu NSAR i davanje gastroprotektiva glede redukcije nuspojava.

Pri liječenju bolesnika s kroničnom boli koji nisu reagirali na liječenje neopioidnim analgeticima potrebno je posegnuti za davanjem opioida uz oprez od nuspojava, nepridržavanja liječničkih uputa te općenito učinkovitosti terapije. Primjena opioida za liječenje kronične boli mora biti provedena prema protokolu, uz postupno uvođenje, podizanje doze te kontinuirano praćenje učinkovitosti terapije.

U skupinu opioidnih analgetika pripadaju tramadol kao slabi, zatim buprenorfin, pentazocin kao srednje jaki te morfin, petidin, fentanil itd. kao jaki opioidi.

U skupinu adjuvantnih (potpornih) lijekova ubrajamo antidepresive, lokalne anestetike, antiepileptike, miorelaksanse i slično. Osim što potporna terapija ima ciljano djelovanje na određene simptome, također potencira djelovanje analgetika.

U nefarmakološke metode liječenja ubrajaju se fizikalna ili radna terapija. Nanošenje lokalnog analgetika uz masažu i istezanje može ublažiti mišićnu ili facijalnu bol. Nekim bolesnicima preporučuje se nošenje ortoza ili drugih ortopedskih pomagala.

Smanjivanjem subjektivnog intenziteta boli i poboljšanjem stanja pacijenta postupno se uključuju nove specifične mjere koje će dovesti do povećanja fizičke aktivnosti i društvenog angažmana. Obujam aktivnosti treba postupno povećavati, pazeći da bol ne bude ograničavajući faktor u postizanju bolje funkcije.

Vođenje dnevnika svakodnevnih aktivnosti može bolesniku olakšati otkrivanje provocirajućih čimbenika nastanka boli te omogućiti pravilne bihevioralne promjene.